Kirvaj u srcu

Ljeto je počelo, visoka temperatura nas ne napušta ni preko noći. Iako se na moru lakše živi jer uvijek puhne neki vjetrić, misli mi lete prema Slavoniji, u moj grad koji u petak slavi svog zaštitnika svetog Antuna Padovanskog.

Našički kirvaj, kako mi kažemo, oduvijek mi je jedan od najdražih dana u godini jer je u gradu gužva, svi su doma, srećeš ljude koje nisi vidio od Božića, održavaju se smotre folklora i koncerti kod dvorca, kuće su pune najboljih slavonskih kolača, a glavni gradski trg preplavljen je licitarima – prodavačima koji su nekad davno prodavali medičarske proizvode, a danas nude svakakve stvari, od kunića i kornjačica do tekstila.

 

Ne volim jesti preslatke licitarske proizvode od orasa i sličnih sastojaka, ali s kirvaja se nikada ne vraćam bez bar jednog licitarskog srca. Pomisao da od srednjeg vijeka u Hrvatskoj momci svoju ljubav pokazuju djevojkama crvenim medenim srcima uvijek mi razgali dušu.

Čini mi se kao da je u malom licitarskom srcu sve što volim, da u njemu snivaju sve uspomene na najljepše mi mjesto. Dok držim to crveno čudo na dlanu, osjećam se baš kao onaj prvi put kad sam ga dobila od mame. Sigurna sam, svoja, na svome. 

 

Već treću godinu na Antunovo nisam doma. 

 

Ne preostaje mi ništa drugo nego maštati o mirisu ljiljana, meda i mađarice, dok me okružuje miris soli i krema za sunčanje.