"Ni jedan se narod ne može opravdano dičiti svojim jezikom jer ni jedan jezik nije stvorio samo jedan narod"
Jeste li znali da dijete staro šest mjeseci u majčinoj utrobi raspoznaje ne samo glasove, nego i jezik, i da se veže za majčin način izražavanja - stoga jezik koji govorimo odmalena i nazivamo materinski jezik? Sjećate li se koju ste riječ prvu svjesno uspjeli prevaliti preko usana?
O rodu i jeziku nisam previše razmišljala dok sam bila okružena slavonskim štokavcima. Međutim, otkad živim u Šibeniku shvaćam koliko je jezik bitan čovjeku, koliko je neodvojiv od njegovog ljudskog postojanja. Neki dan je šibenska kolegica priznala da je tek na studiju u Zagrebu shvatila da komparacija pridjeva visoko ne glasi visok, visočiji, najvisočiji - ne čini li vam se nevjerojatnim da u maloj državi s jednim obrazovnim sustavom i jednim medijskim prostorom mogu postojati tolike razlike u govoru? Wow!
Zbog jezika gledamo svijet drugim očima, ponekad nas on zbližava, a ponekad predstavlja prepreku. Stvari za nas prestanju biti apstrakcije tek kad ih nazovemo nekim imenom, a dijalekt ih ponekad označava do krajnjih granica. Npr., ja ne gledam istim očima tanjur i p(i)jat. Tanjur je za mene simbol doma, topline, mamine kuhinje, a pjat mi je nešto strano, nepristupačno, nešto što mi ne pripada, i mozak kao da mi, svaki put kad ju čuje, tu riječ ponovno mora registrirati, obraditi i proslijediti, baš kao da se radi o riječi koja pripada kineskom ili njemačkom vokabularu.
Kažu da je bolje da propadne selo, nego običaji, a ja bih nadodala, i jezik - jer ponekad mi se čini da nas ništa ne čini Hrvatima poput jezika. (Znam, boguhilim - nogomet nas čiji najhrvatskijima!) Svi imaju nebo, šume, neki imaju more, bit će krša, bit će zgrada, ali hrvatski jezik govori samo nekoliko milijuna ljudi na ovom svijetu.
Iako su nepoznate riječi moja svakodnevica, nisam se još nikada upitala - što je bila prva riječ? I stoga sam zahvalna znatiželji koja je s police gradske knjižnice zgrabila upravo knjigu Prva riječ grčkog autora koji piše na francuskom,Vassilisa Aleksakisa, u kojoj profesor komparativne književnosti na Sorboni nastoji otkriti tajnu as old as time. Tko je izgovorio tu prvu riječ i zašto - profesor Miltiadis saslušava brojne teorije. Nakon njegove iznenadne smrti, njegova sestra nastoji očuvati njegov duh, i kroz razgovore sa zoolozima, antropolozima, lingvistima, političarima i književnicima nastoji upoznati Miltiadisov, svoj, ali i jezik prvog čovjeka. "Čini mi se da i ja počinjem voljeti riječi", izrekla je, a slično sam si i ja pomislila otkrivajući čarobni svijet svjetskih jezika, njihove sličnosti i različitosti. Osim emocijama i zgodama iz njihovih života, knjiga obiluje zanimljivim informacijama kao što je ona UNESCO-va o šest tisuća svjetskih jezika, od kojih će polovica nestati s lica Zemlje u sljedećih nekoliko godina, ili činjenice da na sanskrtu matar znači majka, da se grčke cipele nazivaju papuciama, baš kao i drugim sličnostima koje dijele naizgled nepovezani jezici. Knjiga se dotiče i hrvatskog jezika, koji autoru, očito, nije jasan, baš kao ni ostalim jezikoslovcima koji nastoje hrvatski i srpski, jezike koji nikada nisu tvorili jedan jezik, strpati u isti koš. Zanimljiva, neobična, edukativna i inspirativna - ova knjiga zasigurno će vas, ironije li, ostaviti bez riječi, pogotovo ako ste jezikoljubac.
O rodu i jeziku nisam previše razmišljala dok sam bila okružena slavonskim štokavcima. Međutim, otkad živim u Šibeniku shvaćam koliko je jezik bitan čovjeku, koliko je neodvojiv od njegovog ljudskog postojanja. Neki dan je šibenska kolegica priznala da je tek na studiju u Zagrebu shvatila da komparacija pridjeva visoko ne glasi visok, visočiji, najvisočiji - ne čini li vam se nevjerojatnim da u maloj državi s jednim obrazovnim sustavom i jednim medijskim prostorom mogu postojati tolike razlike u govoru? Wow!
Zbog jezika gledamo svijet drugim očima, ponekad nas on zbližava, a ponekad predstavlja prepreku. Stvari za nas prestanju biti apstrakcije tek kad ih nazovemo nekim imenom, a dijalekt ih ponekad označava do krajnjih granica. Npr., ja ne gledam istim očima tanjur i p(i)jat. Tanjur je za mene simbol doma, topline, mamine kuhinje, a pjat mi je nešto strano, nepristupačno, nešto što mi ne pripada, i mozak kao da mi, svaki put kad ju čuje, tu riječ ponovno mora registrirati, obraditi i proslijediti, baš kao da se radi o riječi koja pripada kineskom ili njemačkom vokabularu.
Kažu da je bolje da propadne selo, nego običaji, a ja bih nadodala, i jezik - jer ponekad mi se čini da nas ništa ne čini Hrvatima poput jezika. (Znam, boguhilim - nogomet nas čiji najhrvatskijima!) Svi imaju nebo, šume, neki imaju more, bit će krša, bit će zgrada, ali hrvatski jezik govori samo nekoliko milijuna ljudi na ovom svijetu.
"Osjetila sam intuitivno da je Homo sapiens govorio kako bi sačuvao uspomenu na nekog važnog člana njihova društva koji je napustio život. "Prva je riječ bila neko ime... Dali su ime preminulom da ga ne bi zaboravili. Ja pišem da bi ime moga brata nastavilo živjeti."
.jpg)
Često čeznemo za posjetom stranim zemljama, iako svoju zemlju nismo ni površno upoznali, a jednako se odnosimo i prema našem jeziku - podcijenjujemo ga, stremimo anglicizmima, pokoravamo se turskom jeziku, romantiziramo talijanski i francuski. Strani jezici su naša budućnost, kažu - ali imamo li budućnosti ako izgubimo svoj jezik?
"Bio je veoma ganut. Htjela sam ga pitati zašto ga izumiranje jedngo jezika toliko rastužuje, ali nije bilo potrebno: - Jezici su civilizacije, tradicije, povijesti - objasnio mi je kao dobar profesor. - Svaki čuva neku tajnu koju ni jedan drugi ne zna. Jezicima koje sam naučio dugujem mnoge misli koje bez njih nikada ne bih spoznao. Svaki jezik koji otkrijem jamči na svoj način moju slobodu."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)