Preskoči na glavni sadržaj

A što je na vašem popisu?

Ne razumijem zašto mediji nesprestano ističu činjenicu da bi muškarci radije gledali finale svjetskog nogometnog prvenstva, nego se upustili u seksualne odnose sa svojim ženama. Očito "novinari" koji smatraju to bitnom informacijom ne mogu pojmiti da se nijedna žena neće zbog gledanja nogometa buniti - sada napokon možemo na miru spremiti kuću, otići na kavu s prijateljicama, čitati, gledati film koji nas zanima, ili jednostavno prespavati sve te utakmice, i to bez da nas itko gnjavi.

Tako sam ja protekli vikend posvetila knjizi Svatko ima svoju Bono priču irske spisateljice Anne Marie O'Connor. 


Kad me pitaju kakve knjige čitam, nikad ne znam odgovoriti. Volim čudne knjige. Idu mi na živce neke uobičajene i prožvakane teme, pa ako knjigu nije napisao netko od mojih provjerenih favorita, izabrat ću knjigu koja nije nalik nekoj koju sam ranije pročitala. Tako sam odabrala i ovu, u kojoj junakinja Aoife Collins na najgori dan svog života dogovori s prijateljem okladu da će upoznati Bonu Voxa, kad već svatko u tom vražjem Dublinu ima priču o Boni - netko ga je sreo u pubu, netko je s njim išao u školu, netko piškio kraj njega - svatko osim nje. Nije knjiga koja će ikome promijeniti život, ali ok je izbor za čitanje na nekoj od naših plaža ovog ljeta, pogotovo ako ste U2 fan.

Volim te knjige u kojima likovi, bez obzira bili stvarni ili  fiktivni, ni u svom najgorem izdanju ne odustaju od borbe za boljim životom i spremno prihvaćaju izazove. Hrane me takvi ljudi, takvi pothvati. Popis stvari koje želim učiniti prija smrti moja je inspiracija, pogotovo otkad sam gledala film Bucket list u zagrebačkom Cinestaru, nakon što se zbog pijanog Kaze otkazala predstava Bitange i princeze zbog koje smo dragi i ja stigli u metropolu. "Učinite svakog dana jednu stvar koja vas plaši", rekla je mudra Eleanor Roosevelt, a ponovila Noelle Hancock u knjizi Moja godina s Eleanor koju sam čitala dok sam spremala pravosudni ispit - jedna od stvari na mom bucket listu. Vjerujem da smo svi u svojim formativnim godinama bili neustrašivi i ludi, a s godinama počeli dopuštati mišljenjima drugih ljudi da nam kroje živote, počeli strepiti od banalih stvari kao što su odlazak na kavu bez pratnje, upoznavanje novih ljudi, napuštanje radnog mjesta koje nas unesrećuje... Isto se dogodilo i blogerici Noelle koju je upravo Eleanor nadahnula da nastupa kao stand stand-up komičarka i pjeva karaoke, pilotira, roni s morskim psima i čini druge stvari koje su je plašile. Bili vi avanturist ili ne, željeli skakati s padobranom ili vam je polaganje stručnog ispita ili rađanje djeteta dovoljan izazov u životu, ovo je zgodna knjiga koja će vas nadahnuti.


Sad će ispasti da sam opsjednuta blogericama, ali još jedna u nizu knjiga koje čovjeka mogu nadahnuti na preuzimanje rizika i stjecanje novih vještina je i knjiga Julie i Julia blogerice Julie Powell. Priča vam je sigurno već poznata - iznervirana svojim dosadnim životom, Julie će kuhajući po uzoru na Juliju Child, poznatu kuharicu, pokušati svom životu dati uzbuđenje, boju i miris. U 365 dana skuhat će 524 Julijina francuska recepta, o svojim naporima pisati blog, izdati knjigu, yada yada yada, sve dok je po njenoj knjizi ne bude snimljen film u kojem će nju glumiti fantastična Amy Adams i još fantastičnija Meryl Streep.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e