Preskoči na glavni sadržaj

Kruha i igara!

Ljeto je definitivno doba kad se u ovom gospodarski zapuštenom gradu lakše živi - grad je pun turista, na svakom kantunu pivaju klape, održavaju se dječje predstave i open air projekcije filmova, festivali, slastičarnice su otvorile svoja vrata, sladoled je preskup, more je ledeno – ali život je lip. Vrijeme je savršeno za bućnuti se u bočatu vodu ili pogledati Šibenik iz ptičje perspektive.

Možda vas je Šibenik do sada asocirao na Međunarodni dječji festival, ali u 21. stoljeću Šibenik postaje grad tvrđava! 
 
 
U Šibeniku možete posjetiti četiri tvrđave – svetog Ivana (Tanaju – koja mi je omiljena), Barone (Šubićevac), svetog Nikole (više o njoj u nekom od sljedećih postova) i tvrđavu svetog Mihovila u srcu grada, koja je ovih dana hit koji posjećuju predsjednik države i svi drugi uvaženi i neuvaženi gosti. 
 
 
Uz show program Maksima Mrvice i Josipe Lisac otvorena je prošlu subotu i predstavljena izabranoj eliti, a u nedjelju je bila otvorena za siromašno pučanstvo, koje ju je u 15. stoljeću i izgradilo, btw. Sramotno je za reći, ali na tvrđavi koja postoji već pet stotina godina velik broj Šibenčana nikada do sada nije ni bio. Tobože, čekali su da se ondje nešto napravi, iako je ona za turiste otvorena već jako dugo. 
 
 
Prvi put sam je posjetila prije otprilike sedam godina, turistički, i mogu reći da je pogled bio jednako lijep kao i sada (duh!), ali je njen obilazak bio vrlo nesiguran, bila je puna skela i rupa, odrona kamenja i dr. (unatoč tome, ulaz se naplaćivao 20 kn). 
 
 
Sada ćete na ulaznicu potrošiti 35 kn, a tvrđava podržava pozornicu s 1600 sjedećih mjesta i sigurna je za obilaske, štoviše, toliko je sigurna da mi gotovo ni ne sliči na onu staru tvrđavu. Ranije je izgledom podsjećala na utvrdu koja služi za obranu grada (ta na njoj je spavao 1066. sam kralj Krešimir IV!), a danas je ona renovirani i nadograđeni moderni prostor koji služi za selfije i glazbene spektakle u kojima će češće uživati oni povlašteni. 
 
 
Oproštaj od jednog dijela povijesti uvijek me rastuži, ali budući da Šibeniku kronično nedostaje sadržaja i osvježenja, I'll go with it. Nek je kruha i igara! I tvrđava!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...