Preskoči na glavni sadržaj

Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship

Teško je u današnjem svijetu naći prijatelja. Ma ne mora to ni biti netko tko je uvijek tu za tebe, samo netko tko će te voljeti, ili barem simpatizirati, tko će ti se obradovati i nijednu minutu utrošenu na tebe neće žaliti. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na prijateljima kojima me obdario – pogotovo onima koje sam srela u svojoj ulici, uz rijeku, uz kolibe, uz slavonske šamceve, na igralištima (onima pravima i onima improviziranima), na svima koji su stajali uz mene u trenutku kad sam prvi put čula školsko zvono u našoj staroj školi. Ne sjećam se mnogočega od toga dana, tek gužve pred školskom zgradom, zbunjenih roditelja i još zbunjenijih prvašića koji čekaju prozivku, Dolores sa šarenim rajfom s kojom sam sjela u klupu i naricanja jer nisam mogla ići s Majom u razred.

Maja je moja prva prijateljica, a baš kao ni od prve ljubavi, ni od prvog prijateljstva ništa nije jače. Iako nikada nismo išle zajedno u razred, i danas smo povezane tom čvrstom niti koja se počela plesti igranjem s barbikama, mučenjem njezinih mačaka i cjelodnevnim vožnjama biciklom. 


Otkad pamtim, prijateljujem s Dunjom, Lidijom i Martinom – tandem smo od osnovne škole, neke su zajedno studirale, neke su se i pokumile. Prijateljstva u zrelijoj dobi ne mogu nikada zamijeniti prijatelje koji su s tobom odrasli, koji su doživjeli sve tvoje gafove, svjedočili svakoj tvojoj sramoti zbog navoda iz leksikona i spomenara, svakom plaču zbog jedinice iz matematike, bili spremni udijeliti ti savjet kad si prvi put osjetio čari nesretne ljubavi. Škola mi je podarila moje najveće blago – i zato ću joj biti vječno zahvalna.


Ne znam kako je to moguće, ali moja najbolja prijateljica Tena nije sa mnom išla u školu, niti na faks, i zapravo ne mogu se sjetiti trenutka ni mjesta našeg upoznavanja. Ipak, iako u mnogome totalno različita od mene, ona je često puzzla u mom životu koja svakoj dilemi, problemu ili veselju daje smisao.

Osim u školi, prijatelje čovjek pronađe na faksu, jer, što god vi rekli, trebate nekoga s kim ćete jednog dana dijeliti muke oko ispita i profesionalne savjete jednoga dana, kad ta muka prođe. Iako se suprotnosti privlače, mislim da baš na studiju čovjek upozna sebi slične – srodne duše, baš kao što je meni bila moja Marija.


Onima koji teško sklapaju prijateljstva savjetujem da upišu tečaj stranog jezika ili se udruže u neku civilnu udrugu i ubiju dvije muhe jednim udarcem – steknu novu vještinu i steknu prijatelja za sva vremena. S prijateljima s kojima sam dijelila ručnik na volonterskim treninzima ili s kojima sam pokušavala parlati francuski (samo radi nezaobilazne kave nakon sata) čujem se i danas, iako nas dijele milje. Ako nemate takvih interesa, možete pjevati u lokalnom zboru pa steći vječito raspjevane prijatelje koji vam uvijek razvesele dan (Marijana, booook!), osnovati book club u kojem ćete okupiti ljude koji dijele vašu ljubav prema pisanoj riječi ili postati dio franjevačke obitelji i steći prijatelje koji će moliti s vama i za vas.

Ne možeš birati koga ćeš naći na svojoj valnoj duljini – npr. imam dragu prijateljicu Jelenu koju sam upoznala na usmenom ispitu iz Trgovačkog prava. Nismo nikada imale isto mjesto prebivališta, godište niti dijelile radno mjesto, ali bile smo si podrška u važnim životnim situacijama, a to čovjek pamti cijeli život. Jednako tako osjećam i za moju Patajku, za koju nisam sigurna uopće odakle je poznajem, a koju i danas zovem Rođka, i koju još uvijek u mislima vidim kao djevojčicu s predugom gustom kosom čiji pramen čuvam u jednoj od kutija s uspomenama.

Kad smo kod kolega, budimo realni, oni su ti potrebni, ali potrebni su ti i kao prijatelji, a ne samo kao suputnici u karijeri. Kad promijenite radno mjesto, s nekima se više nikad nećete čuti, jer je posao bio sve što vas je vezalo, ali s neki će vas uvijek obradovati svojom pojavom i vječito ćete im biti zahvalni na kavama ispijenima u prvim radnim danima (poseban pozdrav JUPP KR i svim pravosudnim akademičarima!).

Svi pljuju po društvenim mrežama, ali ja sam im baš često zahvalna – zbog njih sam upoznala divne ljude s kojima kontakt održavam virtualno. S najdražima mi nisam nikada uživo popila kavu, ali gotovo svakodnevno imam osjećaj da su uz mene, da se savršeno razumijemo i uvijek rado pročavrljamo. Je li tako, Olesja? 


Jedan od najčudnijih načina za steći prijatelja je svakako dopisivanje, i to putem pošte, kojim sam se sprijateljila s Andrejom čijem sinu sam krštena kuma. Svakome tko ima srca i strpljenja, preporučujem ovakav način prijateljevanja koje se često čini kao druženje s vlastitim dnevnikom i djeluje terapeutski. 


Kad smo kod čudnih prijateljstava, u tu sferu spada i moj najbolji prijatelj – onaj koji me u šestom, pa i osmom razredu pitao za hodanje, a u srednjoj mi, iako sam ga nogirala, ipak davao instrukcije iz matematike i bio moj Dawson – ali samo zato jer je sklon prevelikom filozofiranju i analiziranju svega oko sebe. Kažu da muško žensko prijateljstvo nije moguće, ali ja kažem – jest, ako prethodno shvatite da od vas nikad neće biti materijala za ljubavnu vezu! 


Čovjek uči dok je živ. Čovjek, isto tako, radi čudne stvari dok je živ. One koje ga čine nervoznim, a svejedno mu priušte zadovoljstvo novog iskustva radi kojeg se isplati baciti na glavu, kako bi rekli. Tako sam i ja nedavno prvi put u životu pozvala curu na dejt (i našla se u problemu - Valjda me neće odbiti? A što obući?), i to onu s kojom na prvu nisam imala ništa zajedničko – ni struku, ni porijeklo – a s kojom danas tako rado pijem kavu (ja kavu, ona čaj:)) s mišlju „Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship."


Primjedbe

  1. Prijateljstva su čudesna i čudna, i nekak se samo dogode! btw. upoznale smo se onda kad je tvoja trudna mama došla kod moje trudne mame na sok ili kavicu (ili je bilo obrnuto?? hehehe)

    OdgovoriIzbriši
  2. Onda je to najcudniji nacin za upoznati prijatelja :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...