Preskoči na glavni sadržaj

Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship

Teško je u današnjem svijetu naći prijatelja. Ma ne mora to ni biti netko tko je uvijek tu za tebe, samo netko tko će te voljeti, ili barem simpatizirati, tko će ti se obradovati i nijednu minutu utrošenu na tebe neće žaliti. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na prijateljima kojima me obdario – pogotovo onima koje sam srela u svojoj ulici, uz rijeku, uz kolibe, uz slavonske šamceve, na igralištima (onima pravima i onima improviziranima), na svima koji su stajali uz mene u trenutku kad sam prvi put čula školsko zvono u našoj staroj školi. Ne sjećam se mnogočega od toga dana, tek gužve pred školskom zgradom, zbunjenih roditelja i još zbunjenijih prvašića koji čekaju prozivku, Dolores sa šarenim rajfom s kojom sam sjela u klupu i naricanja jer nisam mogla ići s Majom u razred.

Maja je moja prva prijateljica, a baš kao ni od prve ljubavi, ni od prvog prijateljstva ništa nije jače. Iako nikada nismo išle zajedno u razred, i danas smo povezane tom čvrstom niti koja se počela plesti igranjem s barbikama, mučenjem njezinih mačaka i cjelodnevnim vožnjama biciklom. 


Otkad pamtim, prijateljujem s Dunjom, Lidijom i Martinom – tandem smo od osnovne škole, neke su zajedno studirale, neke su se i pokumile. Prijateljstva u zrelijoj dobi ne mogu nikada zamijeniti prijatelje koji su s tobom odrasli, koji su doživjeli sve tvoje gafove, svjedočili svakoj tvojoj sramoti zbog navoda iz leksikona i spomenara, svakom plaču zbog jedinice iz matematike, bili spremni udijeliti ti savjet kad si prvi put osjetio čari nesretne ljubavi. Škola mi je podarila moje najveće blago – i zato ću joj biti vječno zahvalna.


Ne znam kako je to moguće, ali moja najbolja prijateljica Tena nije sa mnom išla u školu, niti na faks, i zapravo ne mogu se sjetiti trenutka ni mjesta našeg upoznavanja. Ipak, iako u mnogome totalno različita od mene, ona je često puzzla u mom životu koja svakoj dilemi, problemu ili veselju daje smisao.

Osim u školi, prijatelje čovjek pronađe na faksu, jer, što god vi rekli, trebate nekoga s kim ćete jednog dana dijeliti muke oko ispita i profesionalne savjete jednoga dana, kad ta muka prođe. Iako se suprotnosti privlače, mislim da baš na studiju čovjek upozna sebi slične – srodne duše, baš kao što je meni bila moja Marija.


Onima koji teško sklapaju prijateljstva savjetujem da upišu tečaj stranog jezika ili se udruže u neku civilnu udrugu i ubiju dvije muhe jednim udarcem – steknu novu vještinu i steknu prijatelja za sva vremena. S prijateljima s kojima sam dijelila ručnik na volonterskim treninzima ili s kojima sam pokušavala parlati francuski (samo radi nezaobilazne kave nakon sata) čujem se i danas, iako nas dijele milje. Ako nemate takvih interesa, možete pjevati u lokalnom zboru pa steći vječito raspjevane prijatelje koji vam uvijek razvesele dan (Marijana, booook!), osnovati book club u kojem ćete okupiti ljude koji dijele vašu ljubav prema pisanoj riječi ili postati dio franjevačke obitelji i steći prijatelje koji će moliti s vama i za vas.

Ne možeš birati koga ćeš naći na svojoj valnoj duljini – npr. imam dragu prijateljicu Jelenu koju sam upoznala na usmenom ispitu iz Trgovačkog prava. Nismo nikada imale isto mjesto prebivališta, godište niti dijelile radno mjesto, ali bile smo si podrška u važnim životnim situacijama, a to čovjek pamti cijeli život. Jednako tako osjećam i za moju Patajku, za koju nisam sigurna uopće odakle je poznajem, a koju i danas zovem Rođka, i koju još uvijek u mislima vidim kao djevojčicu s predugom gustom kosom čiji pramen čuvam u jednoj od kutija s uspomenama.

Kad smo kod kolega, budimo realni, oni su ti potrebni, ali potrebni su ti i kao prijatelji, a ne samo kao suputnici u karijeri. Kad promijenite radno mjesto, s nekima se više nikad nećete čuti, jer je posao bio sve što vas je vezalo, ali s neki će vas uvijek obradovati svojom pojavom i vječito ćete im biti zahvalni na kavama ispijenima u prvim radnim danima (poseban pozdrav JUPP KR i svim pravosudnim akademičarima!).

Svi pljuju po društvenim mrežama, ali ja sam im baš često zahvalna – zbog njih sam upoznala divne ljude s kojima kontakt održavam virtualno. S najdražima mi nisam nikada uživo popila kavu, ali gotovo svakodnevno imam osjećaj da su uz mene, da se savršeno razumijemo i uvijek rado pročavrljamo. Je li tako, Olesja? 


Jedan od najčudnijih načina za steći prijatelja je svakako dopisivanje, i to putem pošte, kojim sam se sprijateljila s Andrejom čijem sinu sam krštena kuma. Svakome tko ima srca i strpljenja, preporučujem ovakav način prijateljevanja koje se često čini kao druženje s vlastitim dnevnikom i djeluje terapeutski. 


Kad smo kod čudnih prijateljstava, u tu sferu spada i moj najbolji prijatelj – onaj koji me u šestom, pa i osmom razredu pitao za hodanje, a u srednjoj mi, iako sam ga nogirala, ipak davao instrukcije iz matematike i bio moj Dawson – ali samo zato jer je sklon prevelikom filozofiranju i analiziranju svega oko sebe. Kažu da muško žensko prijateljstvo nije moguće, ali ja kažem – jest, ako prethodno shvatite da od vas nikad neće biti materijala za ljubavnu vezu! 


Čovjek uči dok je živ. Čovjek, isto tako, radi čudne stvari dok je živ. One koje ga čine nervoznim, a svejedno mu priušte zadovoljstvo novog iskustva radi kojeg se isplati baciti na glavu, kako bi rekli. Tako sam i ja nedavno prvi put u životu pozvala curu na dejt (i našla se u problemu - Valjda me neće odbiti? A što obući?), i to onu s kojom na prvu nisam imala ništa zajedničko – ni struku, ni porijeklo – a s kojom danas tako rado pijem kavu (ja kavu, ona čaj:)) s mišlju „Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship."


Primjedbe

  1. Prijateljstva su čudesna i čudna, i nekak se samo dogode! btw. upoznale smo se onda kad je tvoja trudna mama došla kod moje trudne mame na sok ili kavicu (ili je bilo obrnuto?? hehehe)

    OdgovoriIzbriši
  2. Onda je to najcudniji nacin za upoznati prijatelja :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...