Kako sam preživjela seks skandal

Tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja dogodio se jedan incident. Dobro, dogodilo ih se više, ali ovaj je jedan od smješnijih, i, za razliku od većine, istinit. Bilo je to jedne od izbornih godina (ne znam što se točno biralo - kad nemaš pravo glasa, politika te u životu i ne prati u stopu), kad je GONG obilazio škole i pokušavao od nas napraviti odgovorne građane koji će danas-sutra odlučivati o vlasti u državi. Ne znam kakve veze to ima s izborom zastupnika u parlament ili s izborom predsjednika, ali, nakon predavanja usred sata informatike, GONG-ovci su nam podijelili prezervative. Koliko me sjećanje služi, bili su narančaste boje i na njima je velikim tiskanim slovima pisalo GONG. Slegnuli smo ramenima i spremili ih u torbe, potajno se pitajući hoće li im rok trajanja isteći prije nego nama, junferima, uistinu zatrebaju. Nakon nastave sam otišla na kavu s momkom (današnjim mužem - toliko o mom questionable moralu), a školska torba završila je u rukama mog tate, kojeg sam srela putem iz škole i koji se ponudio odnijeti je kući. Moj se tata inače ne uzbuđuje lako, ali tog me dana, nakon površne pretrage moje torbe (zapravo, nikad nije razjašnjeno kojim povodom je do tog čina došlo), nazvao - potpuno izbezumljen. Njegova prvorođena u školskoj je torbi imala prezervativ. Jedan jedini. I na njemu je pisalo GONG, ali mora da on to, zasljepljen samom simbolikom tog malešnog predmeta, nije niti primijetio. Rečenice tipa "Jesi li ti normalna?! Hoćeš ostati trudna!?" vrištale su iz mobitela, a ja se na prvu nisam tog sirotog prezervativa niti sjetila, pa se nisam sjetila niti objašnjenja koje bi umirilo ludilo jednog tate koji ima tri kćerke i koji se, možda i po prvi put, suočio s odrastanjem jedne od njih. Tata je cijeli dan proveo hiperventilirajući i imajući me na oku, a meni i danas, kad god vidim GONG na televiziji, padne mrak na oči.

Ovog nimalo seksualnog ekscesa sjetila sam se čitajući "Povijest pornografije" Gorana Tribusona, knjige iz 1988. koja je ovomjesečni izbor mog book cluba (da, pornografija je Vinskim mušicama prioritet čak i u predblagdansko vrijeme - zato ih i volim!) i učinilo mi se sasvim logičnim da se roman o odrastanju jednog muškog čeljadeta povezuje s pornografijom, kad je čak i moje poprilično naivno i nevino stasanje u ženu obilježeno seksualnim skandalima. Roman o generaciji rođenoj 1948., kojoj, gle čuda, pripada i sam autor, započinje pogrebom jednog od njih, jer "pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana." Milan Grabar, zaogrnut američkim "montgomerijem", Ljubo Brabec, direktor lokalnih kinematografa, Ljubina uplakana supruga Irena, debela Arleta, nekoć gradska ljepotica, i njena kćerka Ines, naš pripovjedač, Stanislav Ivančić, pa i Jaromir Kralik, zvan Brambor, prijatelj koji je aktualnog pokojnika već deset godina čekao na drugoj parceli istog groblja - svi su se okupili odati počast slavom šarmeru sumnjivih poduzetničkih vještina, Čedi Kralju, Delonu. Iste večeri, na Stanislavova vrata dolazi Miki Grabar i u ruke mu predaje tristotinjak stranica "neotuđive svetinje", "jer mu nešto mora ostaviti." U životu punom sastanaka i rastanaka, pripovjedač bez prenemaganja pozdravlja prijatelja i otvara Mikijevu "Povijest pornografije" - "tekst koji je povijest, estetika, traktat, biografija, intimni zapis, patologija, fantastika, opscenost, bildungsroman, hrestomanija, a prije svega uspomena i privatna mitologija kojom započinje nesiguran i krajnje subjektivan zapis" o Mikiju Grabaru i našem Stanislavu.

Stanislav Ivančić svojim pripovijedanjem nadopunjuje Mikijevu "Povijest pornografije", a pripovijedanje je podijeljeno na poglavlja, počevši od njegovih vrtićkih pustolovina, oca u kojem je "tinjala švejkovska crta" i koji je uvijek pričao iste anegdote ("usmeni literat", tako ga je nazvao), pionirskih zakletvi i uvjerenja dječurlije da se bori za najpravednije i najbolje društvo. U drugom poglavlju, pak, pripovjedač nas upoznaje sa živahnim članovima svoje klape, npr. Čedom koji ih je u četvrtom razredu osnovne škole zainteresirao za umjetnost donijevši u školu "Nudes of european painting", zahvaljujući kojoj su počeli razlikovati kolektivnu i individualnu pornografsku koncepciju. Nekome tko nije dosad čitao ništa Tribusonovo teško je dočarati duhovit i lepršav način izražavanja ovog prekomjerno elokventnog autora, ali dovoljno je pročitati poglavlje o dječacima koji upaljenu cigaretu smatraju pretpostavkom zrelosti i koji su na gradskim bazenima upražnjavali peep show u tolikoj mjeri da su izgledali kao da boluju od bolesti nedostatka pigmenta da biste shvatili da vam se u rukama nalazi antologijsko djelo. 

Tijekom čitanja ovog detaljnog, nostalgičnog i autentičnog zapisa jedne generacije, neprestano mi je na pameti bio moj prepametni otac (koji i dan-danas za moje postojanje krivi svoje nedovoljno poznavanje ženske anatomije i kondoma kao izuma modernog čovječanstva), rođen u 60.-tima, koji bi se ovom knjigom oduševio i više nego ja. Njegove omladinske priče koje sadrže pojmove kao što su ŠUP, TV u boji, trafika, kasarna i drugarstvo, koje vrve živopisnim nadimcima ljudi koji su se borili s terminologijom ljubavnih odnosa, dok im je "immisio penis bio samo dalek, mutan i neizvjestan cilj"  nalik su pričama mladog Stanislava, pisca u usponu koji se, gdje god ga život odveo, uvijek vraća gradu svog odrastanja, i ljudima kojima se ne treba opravdavati. Možda mislimo da smo napredovali, možda će milenijalci ovakve knjige naslikavati za Instagram, a nikad ih neće pročitati, možda se čak i trudimo zaboraviti mjesto i vrijeme iz kojeg smo potekli, ali Tribusonovih četiristotinjak stranica dovelo me do jednog zaključka - povijest se uvijek ponavlja, pa čak i povijest pornografije - to je neizbježno.

Možda dolčevita više nije "temeljni artikl modernog odijevanja", možda ploče više nisu "prostor traženja vlastita identiteta", i možda se svaka generacija na svoj način hvata ukoštac sa životnim nedaćama, ali u mnogočemu smo sličniji nego što mislimo - jer, svi mi čekamo svoju priliku i radimo šugave poslove gledajući druge koji su se zaposlili preko štele, uvijek čekamo da se vlast promijeni, da sutra bude bolje, uvijek se, odrastajući, borimo s defetizmom, svaki mladac uvijek je u krivu kad je posrijedi svađa s ocem, bar dok ne pronađe zaposlenje, sve naše priče iz mladost uključuju pijanke, penjanje po krovovima (i gašenje vatre na njima) i sulude karijerne planove, svi smo preuranjeno doživjeli gubitak prijatelja koji nas je pripremio za ulazak u svijet odraslih, incestuozne ljubavne veze prijatelja iz klape, idealizam i mudrovanja zbog kojih se zaboravljaju zakletve na "vječno prijateljstvo". I, kad bolje razmislim, hvala Bogu da je tako, jer, da je drugačije, ne bismo se imali čega prisjećati, ne bismo se imali čemu smijati, ne bismo imali o čemu pisati. Pisati i čitati - "namjerno, temeljito i bez ostatka."