Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 1 - Spakirati se i actually otići na more

Ne mogu reći da bježim od organiziranja ormara i generalnog spremanja, dapače, nema mi veće sreće od sreće zbog čistog i urednog doma, ali pakiranje za ikakav put me užasava. Užasava.

Počnem optimistično, iskoristim vrijeme da pobacam donje rublje koje nisam obukla otkad nosim ovo prezime, da izvadim iz naftalina obleku koju sam nosila prije trudnoća, go light, samo dvije ljetne haljinice i voila, ali vrlo brzo shvatim da je ovo pakiranje out of my league. Sjetim se da ne idem na odmor, nego da idem na put s dvoje djece s ful opremom.

"Does it spark joy?" pitala bi me Marie Kondo, a ja bih joj rekla: "No, Marie. Not at all, al' spakirat ću svejedno, zlu ne trebalo." I onda spakiram sve što posjedujemo - i duge rukave, i kratke rukave, i haljine, i hlače, sandale, tenisice, kabanice, hranilicu, 83 autića, bagera, traktora i kamiona, fiziološku otopinu, čepiće i toplomjere, kolica, pelene, 14 slikovnica i stotinjak bojica, 56 pari čarapa (jer moja djeca i usred ljeta mrze hodati bez čarapa), a usred pakiranja pregovaram oko toga kojeg ćemo zdravoljupca ponijeti na more, dok u samom finalu izglasane zdravoljupce u panici tražim po stanu (bili su ispod kreveta, moja djeca imaju smisla za humor like that), i to dok Juraj hoda sa šiltericom na glavi i patikama u rukama (on je spreman to go čim spazi da je neko pakiranje u tijeku), a Franka svojoj ćelavici oblači svoje gaće koje sam ja netom prije spakirala u kofer.

Spavaš li mirno, Marie Kondo, odnosno - imaš li djece, Marie Kondo?


P.S. Iako sam nasred pakiranja poželjela sjesti na hrpu odjeće i vlažnih maramica i odustati od cijelog pothvata (spremanje za odlazak na more s djecom se ponekad čini dugim poput one noći koju Griffin Dunne proživljava u filmu After Hours), uspjeli smo se potrpati u auto - skupa s Jagodicom Janom, Limunom Šimunom i ćelavicom (ja sam bila dežurna babysitterica cijelim putem) - i stići na more sa samo tri stajanja za pišk-pauzu i samo 257 pjesama Zagrepčanki i dečkiju u playeru. I da, svi smo u glas pjevali "Volim rozo, pink, pink!", a Franka i Juraj vrištali su od sreće ususret svakom tunelu, al' baš svakom.

Primjedbe

  1. Ahahahaha, baš si me nasmijala. Ja ove godine nikad lakše spakirala klince i nas jer sam se sjetila da se vakum vreće mogu nositi i na put. I tadam, prostora koliko hoćeš. Od igračaka sam im ponijela kantice, lopatice i te picaboce za plažu + dvije male igračkice iz Mc Donaldsa za u autu. I kako i tvoji, svako si je odabrao jednog Zdravoljupca za maženje 🙂.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, koji zdravoljupci su kod vas omiljeni, baš me zanima? :D

      Izbriši
    2. Rajčica Rajka curi, a dječaku lubenica Luce, iako je i banana Bela bila opasna konkurencija i patlidžan Patrik 😂😂. A kod vas?

      Izbriši
    3. Evo Limun i Jana subovaj put pobjedili :)

      Izbriši
    4. Prije više od mjesec dana su moji opet izvukli Zdravoljupce i slušamo pjesmicu Zdravoljupci pjevaju i plešu... sto puta dnevno. Na moru mi je praznik za uši jer sam im rekla da tu ne radi tv 😁. Nešto sam načula da na jesen neće biti Zdravoljubaca, nego da Konzum radi novu kampanju s nekim plišanim pčelicama.

      Izbriši
    5. Daaaa, Zagrepčanke i dečki izvedba, njihov smo najveći fan, nikud bez njih! Vjerujem da će i pčelice biti jednako popularne, nažalost :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...