Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 1 - Spakirati se i actually otići na more

Ne mogu reći da bježim od organiziranja ormara i generalnog spremanja, dapače, nema mi veće sreće od sreće zbog čistog i urednog doma, ali pakiranje za ikakav put me užasava. Užasava.

Počnem optimistično, iskoristim vrijeme da pobacam donje rublje koje nisam obukla otkad nosim ovo prezime, da izvadim iz naftalina obleku koju sam nosila prije trudnoća, go light, samo dvije ljetne haljinice i voila, ali vrlo brzo shvatim da je ovo pakiranje out of my league. Sjetim se da ne idem na odmor, nego da idem na put s dvoje djece s ful opremom.

"Does it spark joy?" pitala bi me Marie Kondo, a ja bih joj rekla: "No, Marie. Not at all, al' spakirat ću svejedno, zlu ne trebalo." I onda spakiram sve što posjedujemo - i duge rukave, i kratke rukave, i haljine, i hlače, sandale, tenisice, kabanice, hranilicu, 83 autića, bagera, traktora i kamiona, fiziološku otopinu, čepiće i toplomjere, kolica, pelene, 14 slikovnica i stotinjak bojica, 56 pari čarapa (jer moja djeca i usred ljeta mrze hodati bez čarapa), a usred pakiranja pregovaram oko toga kojeg ćemo zdravoljupca ponijeti na more, dok u samom finalu izglasane zdravoljupce u panici tražim po stanu (bili su ispod kreveta, moja djeca imaju smisla za humor like that), i to dok Juraj hoda sa šiltericom na glavi i patikama u rukama (on je spreman to go čim spazi da je neko pakiranje u tijeku), a Franka svojoj ćelavici oblači svoje gaće koje sam ja netom prije spakirala u kofer.

Spavaš li mirno, Marie Kondo, odnosno - imaš li djece, Marie Kondo?


P.S. Iako sam nasred pakiranja poželjela sjesti na hrpu odjeće i vlažnih maramica i odustati od cijelog pothvata (spremanje za odlazak na more s djecom se ponekad čini dugim poput one noći koju Griffin Dunne proživljava u filmu After Hours), uspjeli smo se potrpati u auto - skupa s Jagodicom Janom, Limunom Šimunom i ćelavicom (ja sam bila dežurna babysitterica cijelim putem) - i stići na more sa samo tri stajanja za pišk-pauzu i samo 257 pjesama Zagrepčanki i dečkiju u playeru. I da, svi smo u glas pjevali "Volim rozo, pink, pink!", a Franka i Juraj vrištali su od sreće ususret svakom tunelu, al' baš svakom.

Primjedbe

  1. Ahahahaha, baš si me nasmijala. Ja ove godine nikad lakše spakirala klince i nas jer sam se sjetila da se vakum vreće mogu nositi i na put. I tadam, prostora koliko hoćeš. Od igračaka sam im ponijela kantice, lopatice i te picaboce za plažu + dvije male igračkice iz Mc Donaldsa za u autu. I kako i tvoji, svako si je odabrao jednog Zdravoljupca za maženje 🙂.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, koji zdravoljupci su kod vas omiljeni, baš me zanima? :D

      Izbriši
    2. Rajčica Rajka curi, a dječaku lubenica Luce, iako je i banana Bela bila opasna konkurencija i patlidžan Patrik 😂😂. A kod vas?

      Izbriši
    3. Evo Limun i Jana subovaj put pobjedili :)

      Izbriši
    4. Prije više od mjesec dana su moji opet izvukli Zdravoljupce i slušamo pjesmicu Zdravoljupci pjevaju i plešu... sto puta dnevno. Na moru mi je praznik za uši jer sam im rekla da tu ne radi tv 😁. Nešto sam načula da na jesen neće biti Zdravoljubaca, nego da Konzum radi novu kampanju s nekim plišanim pčelicama.

      Izbriši
    5. Daaaa, Zagrepčanke i dečki izvedba, njihov smo najveći fan, nikud bez njih! Vjerujem da će i pčelice biti jednako popularne, nažalost :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e