Preskoči na glavni sadržaj

Švedska doza spontanosti i humora

Ponekad se i žena kao što sam ja - žena koja pobožno štuje organizaciju - umori od silnih popisa i donošenja odluka, pa čak i onih banalnih, i uzme si spontani dan. Dan u kojem neće mozgati, niti zauzimati stavove, dan u kojem će se sa svime nositi kad za to dođe vrijeme, ne unaprijed, i ne naknadno, definitivno ne naknadno. Dan u kojem će krenuti po doručak, a kupiti sladoled, dan u kojem će ući u dućan bez popisa za kupnju i počastiti se ledenom kavom, dan u kojem će na kavu sjesti s nekim tko joj s terase vikne: "E! 'Ajd na kavu!", dan u kojem će skoknuti kod frizera usred pandemije i reći: "Reži šiške!" (krivim Marianne iz Normal people), dan u kojem će se u knjižnici pojaviti s urednim popisom dramatičnih knjiga za posuditi, a umjesto njih posuditi prvu koja stoji na knjižničarevom pultu, dan u kojem će guzu parkirati na najbližu klupicu i baciti se na čitanje te knjige i odgoditi povratak kući s posla (dok joj svekrva čuva djecu, but still).


 
Da, sve sam to napravila. And then some. A knjiga o kojoj govorim je knjiga švedskog pisca Fredrika Backmana "Sve što moj sin treba znati o svijetu." Znam, kasnim s ovim otkrićem, svi ste ga već čitali i oduševili se, tako mi i treba kad ne želim čitati sve ono što drugi čitaju (čitaj: knjiški snob).

Riječ je feelgood knjižici koju ćete poželjeti čitati ukućanima naglas (or is it just me?), pokloniti je svim očevima i sinovima koje znate, pa i sami složiti svoje bilješke životnih mudrosti za svoju djecu. U njoj Backman svom jednoipolgodišnjem sinu prenosi zaključke i pouke o životu, ali na iznimno duhovit način. Nisam čitala Čovjeka zvanog Ove i Britt-Marie je bila ovdje, ali jasno mi je da je Backman lik koji u svakoj situaciji vidi priliku za zezanciju, pa često i u neprimjerenim situacijama, a da mu stil vrvi referencama na pop kulturu, Gilmoreice style - ma Backman je baš moja vrsta čovjeka, takve ljude baš trebam u životu, makar i na papiru.

"Došao sam tamo s tvojom majkom odmah nakon što smo saznalai da je trudna. Maštali smo o tome tko ćeš postati. (Tog je dana United pobjedio City. I tu sam utakmicu propustio.) A došli smo tamo i s dječjim kolicima odmah nakon što si se rodio. Maštali smo o tome kakav ćeš biti kad odrasteš. I mogu zamisliti da ću jednog dana imati čast biti tu, propuštati Unitedove utakmice s tobom dok budemo birali namještaj za mog unuka. Jer jednog ću dana odvratiti pogled na dvije sekunde, a kad se okrenem - ti ćeš biti odrastao. I tada ću ti se osvetiti za sve ovo. Samo da znaš odmah, probudit ću se u pola pet u nedjelju ujutro i povratiti u tvoj prokleti Xbox. I onda ćemo doći ovamo, ja ću te lijepo savjetovati o životu, ti ćeš kolutati očima, a potom ćemo se svađati oko toga kako te proklete radne ploče unijeti u auto. (Ti ćeš biti u krivu.) Neki od najboljih dana našeg života bit će u Ikei. Zato se igraj. Uči. Odrastaj. Slijedi svoje snove. Nađi nekoga koga voliš. Daj sve od sebe. Budi ljubazan kad možeš, nepopustljiv kad moraš. Drži se svojih prijatelja. Ne idi u smjeru suprotnom od strelica na podu. I bit će ti skroz dobro. A sad ozbiljno. Reci mi istinu. Popiškio si se u bazen s lopticam, je l' da? Kvragu."

Njegovo predavanje o životu kreće od kakice (jer, naravno, sve kreće od kakice i kakica je svima bitna), od vremena kad roditelji nisu ništa znali ni o čemu i to im je bilo opravdanje za sve grijehe koje su nimalo skrušeno počinili u odgoju svoje djece, pri tome savjetujući sina da bi mu pametno bilo da voli nogomet ("Ne moraš voljeti nogomet. Samo pokušavam reći da sam jako zabrinut kako će to izgledati ako ga ne budeš volio. Brine me ostajanje po strani. Neugoda. Samoća. Moja."), da si kupi fotelju i u njoj provede što više sati igrajući igrice, prije nego se useli u stan s nekim tko ga voli, ne zbog toga što jest, nego unatoč tome, služeći se hrvačkim mečem za pouku o hrabrosti, da osnuje bend (slažem se, na svjetovima nema boljeg prijatelja od Sama Gamgeeja), tješeći ga da je u redu biti idiot dok si tinejdžer, da se svi parovi svađaju u Ikei ("Većina stvari u životu odnosi se na to da biraš bitke. I to ćeš naučiti. A to ti nikad neće biti jasnije nego u Ikei."), pri tome mu odajući i tajnu dobrog roditeljstva - prokazati druge roditelje kao loše.

 
"A ono da postaneš zainteresiran za svu djecu kada dobiješ svoju zapravo je laž. Kad si se rodio, zainteresirao sam se za samo jedno dijete. I dalje mislim da su druga djeca poprilično naporna."

Ukratko, Backman svojim pričama sina uvjerava da u životu ne treba biti šupak, da ga voli i da je uvijek tu uz njega, a to bi trebalo biti jedina zadaća svakog roditelja - simple as that, bez kerefeka, bez lekcija o pristojnosti (OK, ne moraš biti pristojan, ali budi ljubazan), bez ozbiljnih razgovora, bez popisa "za i protiv", bez galame, bez ucjena i višesatnih pregovora, s puno humora i spontanosti. Osim što knjiga puca po šavovima od smiješnih zgoda muških Backmana, i iz nje pršti i ljubav koju autor poklanja svojoj supruzi, pa će ovu knjigu rado čitati i ženski dio publike - čitati i zasigurno više misliti o snovima i planovima koje njihov muškarac ima za svoju djecu.

"Ja to mogu podnijeti. Ne moram spavati. Samo ne želim da budiš svoju majku. Dogovoreno? Jer...iskreno? Ovo je jedna od malobrojnih konkretnih stvari koje zapravo mogu napraviti za tebe i nju. Vidiš? Da, znam da zvuči patetično. Ali ona čini toliko više toga od mene. Za naše živote. Za tebe. Za nas. I ja joj to želim vratiti. U najmanju ruku. Ona je neopisivo bolji roditelj od mene. Točno razumije što želiš kad stojiš u hodniku i vičeš nešto potpuno nerazumljivo, poput pijanog Ewoka. Ona zna koju vrstu odjeće trebaš nositi kad je vani hladno. Ona u glavi ima sve tvoje papire od liječnika i brine se da imamo kašice. Pa se onda nagne i poljubi me u vrat upravo u trenutku dok shvaćam koliko sam baš to želio da učini. Ima toliko fantastičnih osobina kojih još nisi ni svjestan. Za koje nisi još dovoljno star da shvatiš. I da, voljet ćeš je upoznavati. Njezine vrline i mane, tajne kutke, vijugave putove i škripava vrata ormara. Način na koji proživljava svaki osjećaj do vječnosti i natrag. Način na koji nas voli do samog kraja. Može ona biti stroga prema nama kad bez hlača sjedimo na novoj sofi ili kad ostavimo mokre ručnike na kupaonskom podu. Kad prosipamo majonezu po tepihu ili nam sladoled kapne u njezinu torbicu. Ali tvoja bi majka za tebe i mene stala pred čopor vukova. I to je nevjerojatan blagoslov, to što smo njezini dečki. Moramo se pobrinuti da to zaslužimo. Svaki dan. Jer kad si s njom, uvijek je kao u nedjeljno jutro. A jedino u čemu sam bolji od nje jest to kako se nosim s manjkom sna. Shvaćaš o čemu govorim? Ja parkiram na pogrešno mjesto kad sam umoran, ali ona se odveze na pogrešan posao. Kad bih ja ima tešku noć, ona bi našla sir u zamrzivaču, ali nakon što bi ona imala lošu večer, ja bih pronašao hladnjak u podrumu. Bolja je u apsolutno svemu drugome, ali nakon što si se rodio, primijetili smo da je ovo jedino područje u kojem sam ja funkcionalniji od nje. Jedino. Moramo joj zato to omogućiti, ti i ja. Za sve ono što ona čini za nas svaki dan, moramo joj ovo omogućiti. Moramo je pustiti da spava tako da nam i dalje može pružiti osjećaj nedjeljnom jutra svaki put kad se porbudi. Nadam se da razumiješ. Zato sjedino ovdje i gledamo crtiće. Igramo se tvojim vlakićima. Opet."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...