Preskoči na glavni sadržaj

O majkama i rođendanima

Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša.


Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste.

Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez druge ne idu. Patnja koju je Marija pretrpjela može razumjeti samo žensko čeljade. Netko bi ustao i rekao: "Nije pravedno, nijedna žena to nije zaslužila!", ali majka? Svaka će majka reći da joj je patnja donijela najveće blago u životu, da joj je Bog kroz njeno čedo ukazao najveću milost i ljubav od svih. Ponekad Bog da, a život uzme, ponekad je to povjerenje teško opravdati, ponekad se, vjerujem, osjećamo neuspješnima u žongliranju obvezama i obiteljskim trenucima, pa i nedostojnima djece za koju živimo. Ponekad čak i preuzimamo ulogu patnice - Bog zna da to i sama često radim.


A onda otvorim oči i vidim Franku kako braci pjeva: "Sretan rođendan ti!"i ljubi ga u čelo. Gledam Jurja kako joj se smije, kako uživa u njenoj pažnji. Gledam ih kako goluždravi trče po bakinoj kući, budeći sve ukućane kao da bi bilo grjehota propustiti i sekundu ovog lijepog dana. Gledam Jurja kako se igra slovima, kad god ih uoči,  kako se uvijek zahvali kad mu nešto pružiš, kako zna svaku riječ pjesama Mije Dimšić i Zagrepčanki i dečkiju, gledam ga kako se raduje autima i kamionima, i svom tati - to je posebna radost, gledam Franku kako s djedom bere krastavce, kako je uporna u životu (ako još jednom kaže: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!..."), kako umije natjerati svoju tetu Ninu da joj od plastelina napravi sunce sa sunčanim naočalama, kako spretno krade teti Bubi bojice koje ona, tobože, koristi za rad u nastavi, kako trči u susret svojim prijateljima, i sigurna sam - bar sam nešto u životu dobro napravila. Dala sam im život, na jedvite jade, i stvarno se iz petnih žila trudim da zavole taj život, da ga cijene i čuvaju, da ga jednog dana daruju svojoj djeci. 

Voljela bih svakog dana osjećati ovu zahvalnost koja me prožima ovih dana, voljela bih da moja obitelj zajedno raste prema svetosti, uvijek imajući na umu da se život sastoji od igre i zagrljaja, ali i od patnje - od patnje koja nas može dovesti do neba. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...