Vidite ovu ležaljku tik do mora, u debelom hladu?
Ove traperice nonšalantno prebačene preko naslona? Ovu torbu bezbrižno odloženu na tlo? Iako je okružena vrevom, djeluje kao mjesto za opuštanje, mjesto za uranjanje u neku dobru knjigu, zar ne? Hm, da - to nije moja ležaljka.
Svoju ležaljku bolje da vam ne slikam. Pardon, našu ležaljku. Mali su je tabani umrljali crvenom istarskom zemljom, puna je mrvica od kifli i grickalica, mrlja od sladoleda, slikovnica, flastera (Frankina manija već izmiče kontroli), sunčanih naočala koje nitko ne nosi, ručnika, mokrih kupaćih gaća, kamenja, autića, pelena, i ne bih se na njoj mogla opustiti ni da mi život ovisi o tome jer, kad si mama dvogodišnjaka i petogodišnjakinje, na kraju dana te oči bole od zurenja i od konstantne brige, ili te boli noga jer je netko rekao: "Vidi, mama! Vejiki kamen!" i bacio ti ga na nogu, da ga bolje pogledaš. Bože, ponekad se samoj sebi činim poput zatvorske čuvarice - sve je pod kontrolom, ali znam da svakog trena može započeti pobuna, napetost mi uvijek šeće kostima. Umara me ta uloga osuđenice na promatranje drugih života, koliko god volim ta mala zaigrana bića, a more me najviše podsjeća i zašto - ja imam bolesnu potrebu za mirom i tišinom, bolesnu žudnju za vremenom u kojem bih bila sama sa sobom, u kojem ne bih mislila ni o kom drugome. Krivim Šibenik, koga drugog. Ondje sam istrenirala druženje sa samom sobom, pa sad ima dana kad mi se čini da mi svako drugo društvo preteško pada, kao da sam izašla iz nekog Brandon-Fraserskog-bunkera.
Knjige više ne nosim na plažu, ne bi imalo smisla, ali kradem minute opuštanja dok se ručak kuha, a djeca (i muž) drijemaju - sjedim na balkonu okružena ručnicima i mokrim kupaćim gaćama i liječim se. Jedna od knjiga koju sam ponijela na more je i knjiga Zvjezdani trenutak Clarice Lispector. Ona vam je toliko poznata da o njoj nisam nikad ništa čula sve do prošlog mjeseca kad su Vuković & Runjić preveli njeno, navodno, remek djelo Muke po G. H.
Clarice Lispector rođena je u Ukrajini, ali je igrom sudbine odrasla u Rio de Janeiru pa je svi svojataju. Sama je za sebe rekla: "Toliko sam misteriozna da ni samu sebe razumijem." Govorili su da izgleda kao Marlene Dietrich, a piše kao Virginia Woolf, a ona je odbijala kategorizirati se. Pisala je, radila kao novinarka, prevodila, bila je srčana i nadasve čudnovata, tako govore oni koji su je znali, oni koji su je kritizirali i oni koji su je čitali - a isto se da zaključiti i iz knjige Zvjezdani trenutak.
U njoj neki čudan pisac (dakle - muškarac) grozničavo započinje priču o jednoj običnoj djevojci sa Sjeveroistoka, a istovremeno kao da pokušava sam postati glavni lik te priče (dakle - muškarac). Nije vam to Dylanova Girl from the North Country, iako je i ovaj naš pisac nekako povezan s ovom daktilografkinjom, ali ovu knjižicu ne možete ispustiti iz ruku. Dovraga, pa što je u toj Macabei toliko posebno da se o njoj mora vrištati? Pisac bi želio biti sve ono sto je mogao biti, a nije, a mlada daktilografkinja nesposobna je za život, samo živi, udiše i izdiše, voli svog šugavog dečka i Coca Colu, a na ulici ju nitko ne gleda, ona je poput hladne kave. Očito ima ljudi koji vole i hladnu kavu jer ovu knjigu Clarice Lispector na Goodreadsu obožavaju - ljudi valjda vole taj vonj egzistencijalizma.
"I tako je idućeg dana, kad su četiri Marije otišle na posao, prvi put u životu dobila nešto neprocjenjivo: samoću. Imala je sobu samo za sebe. Jedva je mogla vjerovati da je sav taj prostor samo njezin. Nije se čula ni riječ. A potom je zaplesala u činu apsolutne hrabrosti koji njezina tetka nikako nije mogla razumjeti. Plesala je vrteći se oko sebe jer ju je samoća učinila: slo - bod - nom! Uživala je u svemu, u teško stečenoj slobodi, u radiju na baterije koji je svirao najglasnije moguće, u sobi koja je bez Marija djelovala golemom. Gazdaricu je zamolila za uslugu: malo instant-kave i kipuće vode koje je pomiješala i, oblizujući se, popila ispred zrcala da ne izgubi ništa od sebe same. Susret sa sobom sobom bila je blagodat koju dotad nije poznavala. Mislim da nikad u životu nisam bila toliko sretna, pomislila je. Nikome ništa nije dugovala niti je itko išta dugovao njoj. Čak si je dopustila i luksuz dosade - posve neuobičajene dosade."
Još nisam odlučila što ću misliti o ovoj brazilskoj gospođi koju nazivaju ženskim Kafkom. Ni o Kafki nisam još zauzela stav. Možda se ova priča ne čini kao štivo za plažu (niti za balkon pun mokrih gaća), ali Macabea i njena inspirativna sloboda dovoljno su intrigantne da ime ove autorice ponovno potražim u knjižnici.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)