Preskoči na glavni sadržaj

P.S. Ovisna o ljubavi

Ni ove godine nismo izbjegli komercijalizaciju Valentinova, a osim trgovačkih centara koji će nas svojim akcijama prisiljavati na romantiku i ubijati u pojam ukoliko ćemo taj kobni četvrtak provesti sami, i televizija će dati svoj doprinos prisilnom zaljubljivanju, darivanju, prošenju itd. Volim ja i Notebook i P.S. I love you, štoviše - jako ih volim (i plačem kao nespašena već od prvih minuta), ali postoje i filmovi koji bi zadovoljili svaku romantičnu dušicu, a teško da će ovog Valentinova dospjeti na male ekrane, samo zato jer nisu klasične romantične komedije:


Eternal sunshine of spotless mind (2004) Nema romantičnijeg, i točka! Svaka prava ljubav, osim ljubakanja i I love you medvjedića, nosi i tuge i borbe, a Kate Winslet i Jim Carrey vrlo slikovito će dokazati što je čovjek spreman učiniti kako bi prebrodio ljubavne jade. 

Leap year (2010) Još jedna divna romantična priča sa zelenog otoka. Zbog jedne crvenokose luđakinje i zgodnog Irca i vi ćete ubrzo spakirati kofere i pravac - Irska! 


Annie Hall (1977) Znam, nisam normalna – Woody Allen – romantičan? Ali, ovaj film dušu je dao za neurotične sanjare kao što sam ja. 

Wuthering heights (2009) Ako već niste čitali knjigu, jer hej, nije Emily Bronte i old english za svakoga, pogledajte jednu od brojnih ekranizacija ove epske ljubavne štorije, s najsavršenijim Heatcliffom – ever! 


Walk the line (2005) Istinita romansa kao što je ova između June Carter i Johnnyja Casha ne treba reklamu, a prelijepi soundtrack samo će dodatno začiniti ovu legendarnu ljubavnu priču. 

500 days of summer (2009) Eh, da, starci, ovo je romantika 21. stoljeća - mlađarija koja ne vjeruje u ljubav, pa im ona onda baš u inat pokuca na vrata i da do znanja da nije svaki tužan završetak samo kraj, nego je i početak nečega lijepoga. 


Stardust (2007) Voljela bih i sa 88 godina vjerovati u bajke kao što je ova – da je onaj koga volim spreman skinuti mi zvijezde s neba i sa mnom se upustiti u avanturu života. 

Splendor in the grass (1961) Ispast će da volim filmove u kojima bar jedna polovica ljubavnog para završi na psihijatrijskom promatranju, ali zbog Sjaja u travi plačem od '90.-tih, kada sam ga prvi put gledala. Jao, kad Deanie sretne Buda u onoj šik bijeloj haljini... uf, zbog mene u tom trenutku su i izmisliti izraz ugly cry. 


Love me if you dare (2003)Najbolja vrsta ljubavi je ona koja probudi dušu i tjera nas da tražimo više, zapali vatru i srce, a umu pruži mir“, kažu u Notebooku, a ovaj frenchie film je to doslovno shvatio. Mladenačka ljubav koja samu sebe izaziva, cap ou pas cap?

Flipped (2010) Ako ste maloljetni, ovo je romantična dramica za vas. Dječarac, djevojčica iz susjedstva, kokošja jaja i jedan veliki javor sve je što vam treba za ljupku light valentinovsku večer.


Primjedbe

  1. Neke sam pogledala, neke nisam. Bolje na Valentinovo ni ne gledati TV. Nabaci neki akcijski, tipa najnoviji Predator. Ako se žežeš na Adriena Brodyja (kao ja :p), nećeš ostati imuna na njegov čar, ks ks. P.S. I love his body in this movie/you :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E pa tko nema za kino niti za restorane, sklupčat će se pod dekicom i pogledati filmić! A onaj tko će Valentinovo provesti sam kao ja proučavat će spise uz filmić:) Pored Tom Hardyja, nijedan selebrti momak nema šanse.

      Izbriši
  2. Čitala sam Orkanske visove i sviđa mi se knjiga, a sve te filmove gledam iznova :) Ja volim i kupovati i primati darove za Valentinovo, ali jednostavno jer me to veseli. A pozivam te onda na darivanje na mom blogu, istina, traje malo duže od Valentinova, ali možda onda budeš imala sreće :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Savršena lista filmova, sve sam ih odgledala (neke i po par puta) i baš sam se oduševila kad sam ih tu našla na jednom mjestu :) Meni su romantični filmovi Woody Allena, na jedan pomaknuti način, ali me baš nekako ostave u nekom posebnom raspoloženju :) A Orkanski visovi....em su mi jedna od dražih knjiga, em je super film <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...