Preskoči na glavni sadržaj

Mala kruška i četiri srca

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look, ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh.


Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine na sve strane.

Voljela se igrati škole, glavni cilj bio joj je naučiti pisati sva slova i brojeve, a omiljena priča bila joj je ona o dobrom-kao-kruh šegrtu Hlapiću i njegovom Bundašu. Bila je maza koja me pratila u stopu i divila se svakom mom potezu, onako kako se samo mlađe sestre mogu diviti starijoj sestri. 


Danas šmrkavica navršava dvadeset godina života. Više nije plava, niti mazna, naučila je sva slova, kontrolirati tekućine, i iako još voli šegrta Hlapića, nije to više ona moja mala djevojčica štrkljavih nogu. Slojevi pubertetskog inata, glasne rock glazbe, kasnonoćnih izlazaka, knjiga koje ja ne čitam i filmova koje ja ne gledam, prekrili su obećanje da će me uvijek voljeti i poslušati. Nema više moje šmrkavice, sad je ona zagrebačka intelektualka, ima druge uzore, sanja snove koje ja ne razumijem.

Dok me zaobilaze školarci koji nose teret torbe i svijeta veći nego što mogu podnijeti, pomislim na malu plavokosu djevojčicu, što li radi? Misli li na mene? Pa se sjetim porukice s malom kruškom i četiri srca - tamo je moja šmrkavica, i odjednom svi slojevi, godinama taloženi, nestanu.


Primjedbe

  1. Hehe eno moja 7 godina mlađa sestra štreba u susjednoj sobi, zovem ju derište od milja. Eto, narastu i te mlađe seke, ne može se to spriječiti.. Ali mi ćemo im uvijek ostati big sisters i uzori, bez brige :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što smo starije, to su sve više one uzor meni, a ne ja njima :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...