Preskoči na glavni sadržaj

Kobajage moda


Nikako nisam mogla proniknuti u razloge ogromne popularnosti modnih blogerica. Što li je toliko zanimljivo u gledanju nepoznatih djevojaka koje svaki tren imaju novu oblekicu ili novi make up proizvod, pitala sam se. Zadnjih dana mi je postalo jasno – ljudi ne vole one koji iskreno pokazuju svoje mišljenje, i kao što vole nasmijane ljude, tako vole i gledati fotografije cipela, haljina, torbica, lakova za nokte, ruževa, parfema - light teme su jednostavno ljudima potrebne u svijetu punom „teških boja“. Zato sam i ja počela pratiti modne blogerice, iako o modi nemam blage, a ni sponzora da postanem jedna od njih - jednostavno me veseli pomisao na kreativne mlade ljude koji gledaju svijet kao lijepo mjesto za šetnju u šarenim opravicama, kao mjesto na kojem im se ništa loše ne može dogoditi. Uostalom, ići linijom manjeg otpora je ponekad lijepo - modna blogerica teško da će nekoga svojim postovima uvrijediti ili da će svojom jezičinom izazvati val kritika onih koji se nazivaju liberalnima i tolerantnima (toliko o tome). Zato, samo danas, specijalno za vas, i ja ću biti modna blogerica, i još ću po uzoru na Oprah podijeliti s vama svoje favorite things – feminine style! :)

Otkad mi je na tekući račun sjela prva plaća, i ja sam uvrstila cipele i sve njima slično na popis mojih interesa. Ipak, na posao još nikada nisam došla u cipelama s potpeticama, kukavica sam i lijenčina po tom pitanju. Osim niskih crnih martensica, omiljene cipele su mi balerinke, pogotovo ove koje sam kupila u Roko postole trgovinici i koje jedva čekaju proljeće da malo prošeću. Osim njih, volim jako i ove Mary Janeice s remenčićem i lude-sedamdesete-potpeticom, koje sam gledala u Deichmannu dva mjeseca prije nego sam ih kupila. Ipak, obula sam ih jednom, i uglavnom služe kao ukras u mom čumezu od stana.


Kao i svaka prosječna djevojka (u najboljim godinama), imam i ja velik asortiman kamuflaže. Iz priloženog se vidi, najviše imam lakova za nokte, a biram ih najčešće po imenu, pa tako imam violetta sparkle, fabuless, cookie love, circus confetti, it blue my mind i onaj koji je najviše u uporabi (nekako mislim da mi na poslu ne bi bili oduševljeni s circus confetti) - cafe ole. Od ruževa, imam dva - jedan od moje drage M., po kojem smo mi sisterhood of traveling lipstick, a drugi od moje drage legice K. (hm, još uvijek miriše na breskvice, valjda mu onda nije istekao rok trajanja?) - toliko o mom maškaranju. Mackam se s Garnierom ili Doveom, kosu perem s Panteneom, koristim super Balein dezić od samo 10 kn, Masterpiece od Max Factora za moje trč'-trč'-pa-trepavice, She korektor za čvimbe (upravo mi je potrebna sanacija dva kratera, divno) i Bourjois tekući puder koji ima prelijepi cvjetni miris i koji mi je odabrala teta prodavačica u Kozmu jedne srijede.

Osim šljokičastih lakića volim i đinđe, imam ih u svim bojama i oblicima, i držim ih na svijećnjaku, totalno classy, je li tako?

To je to od mene, ne očekujte da ću se baš naslikavati u raznim odjevnim kombinacijama - ne da mi se ni u shoppingu novu odjeću isprobavati, a kamoli doma stare krpice. Budite mi girly pozdravljeni! ;)

Primjedbe

  1. Hihihihihi :))) Ja sam veliki fan light knjiga, light filmova, pa i light tema kao što su oblekica i šminkica i đinđe. Općenito ne volim teške teme za razgovore ni za razmišljanje. A modne blogerice su tu, hm, zanimljivo je to zapravo. Da li ljudi traže inspiraciju u njima ili? Ja osobno volim gledati lijepe slike i lijepu obleku i lijepe kombinacije i sve se čini krasno i bajno na fotografijama. Naravno, tko zna kakve su te cure u stvarnom životu, kakve ih brige more.. Kao i meni, taj blog je vjerojatno njihov mali kutak s lijepim stvarčicama..
    Slatke balerinkice :)) da se vratimo tvojem postu. Do prošle godine sam preeeezirala balerinke. Valjda jer sam kao klinka imala ružne najobičnije jednobojne. No prošle sam godine otkrila njihovu čar. Baš gledajući blogerice. Pa sam shvatila da mogu i jako lijepo izgledati.
    Definitivno dijelimo ljubav prema lakićima i njihovim nazivima ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. meni se sviđa ovaj tvoj lak za nokte,al nisam naišla na tu boju u dm-u XD

    OdgovoriIzbriši
  3. Ma vidjela ja jucer, essence, među onim nudeima! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...