Preskoči na glavni sadržaj

On the road - again!


Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice, na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od provođenja noći u pritvoru.


 

Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju ispraznih seksualnih odnosa s bilo kim, bilo gdje, te u vječitom traganju za svojom esencijom. Željeli su otkriti sebe, sanjali su ljepši svijet, a zapravo zbog LSD-a i sličnih supstanci nisu bili ni svjesni vanjskih podražaja. Uvidjela sam da su bili lijenčine koje su odabrale lakši način življenja - slobodu je lako živjeti kada ti do ničega nije stalo pa te nitko ne može niti povrijediti, kada te nije briga za osjećaje drugih, kada te nije briga niti što će sutra s tobom biti. Tako sam se ja počela oblačiti kao prosječni tinejdžer, prestala sam sanjati o odlasku u Indiju, ali neke moje sixties ideje nikad me nisu napustile - još uvijek me nadahnjuje Martin Luther King Jr., još slušam Dylana i - još uvijek pokušavam pročitati Kerouacov roman Na cesti. 

Svaki put kad ga okrznem pogledom u knjižnici, zamjeram samoj sebi jer ga nisam do sada, ni iz petog pokušaja, uspjela pročitati. Beat generacija pisaca bila mi je predmet proučavanja u delikatnim hippy-wannabe godinama, a Na cesti je slovila kao njihova Biblija. Kad je objavljena 1957., Keruack se hvalio da ju je napisao u tri tjedna, tipkajući neprestano na papir u roli dugoj skoro četrdeset metara, što me strašno impresioniralo at the time, ali činjenica jest da je ideju o romanu utemeljenom na njegovom putovanju kroz Ameriku krojio u svojoj glavi petnaestak godina. Dugo je on taj roman osmišljavao, a još duže meni treba da ga pročitam - Salovo i Deanovo uzbudljivo putovanje Amerikom uvijek me - uspava. 



Upravo iz navedenih razloga sam odlučila pogledati film Na cesti, pa da napokon otkrijem jesu li njih dvojica uopće našli što su tražili, ne misleći pritom na odredište, koje samo po sebi uopće nije bilo bitno. I znate što? Nakon 124 minute filma koji je tisuću puta dosadniji nego knjiga, uvidjela sam zašto mi Kerouac nikad nije prirastao k srcu - nikada nisam bila toliko razapeta između onoga što mi svijet nudi i onoga što ja osjećam u svom srcu kao ispravno, kao ono što mi je potrebno za rast, nikad nisam bila toliko očajno, tužno, bespomoćno izgubljena, i logično je da ne mogu razumjeti Sala i Deana. Sve što mogu jest poželjeti im sreću, a opet, ne znam ima li i to smisla ako znamo da su njihovi likovi personifikacije samog Kerouaca i Neala Cassadyja, koje su alkohol i droga dokrajčili pred kraj '60.-tih godina, u njihovim najboljim godinama. Možda ću pokušati pročitati Na cesti još jednom, samo njima u spomen. Sixth time's the charm!

Primjedbe

  1. Zato ja kažem, rođene smo taman u pravo vrijeme, i naše djetinjstvo ne bih mijenjala ni za što na svijetu.. Zato i žalim današnje klince jer ne znaju biti djeca u punom smislu te riječi.. I zato ponosno pozdravljam naša kulinarska umijeća, vožnju biciklom, Spice Girls, Snjeguljicu..., a u kasnijoj fazi i Gilmoreice!!..naše je vrijeme puno bolje, bile smo veće coolerice od hippya!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Ma bile bismo kul da smo rođene u bilo kojem vremenu ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...