Preskoči na glavni sadržaj

One big happy family

Dijete sam katoličkih roditelja koji su me nazvali prema jednom od evanđelista. Prije nego sam znala slagati riječi u rečenice, čuvši molitvu Oče naš, izgovorila sam: „Lijepa pričica“, a u našoj peteročlanoj obitelji Isus je bio stalni gost, koji se nije morao niti najaviti, niti pokucati na ulazna vrata. U školi, i izvan škole, išla sam na vjeronauk i na dječji crkveni zbor u našoj franjevačkoj župi, a sa četrnaest godina postala sam i framašica. Odrasla sam u idiličnom gradu, u zajednici koja mi je pokazala značenje riječi „dom“, s prijateljima koji su svaku pridošlicu s dobrodošlicom primili u društvo. Živeći u franjevačkoj obitelji, često zaboravim u kakvom mračnom, žalosnom, obeshrabrenom, bezbožnom svijetu živim, a onda me jedna obična kava s mlijekom na to podsjeti.

„Zašto se Crkva buni zbog nekog izbornog predmeta u školi ili plakata za kazališnu predstavu, a šuti dok se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan? Zašto svećenici za oltarom pričaju o politici, a trebali bi nam približiti duhovnu sferu života? Zašto svećenici ne poštuju celibat i zlostavljaju djecu, a nama se prikazuju kao moralne vertikale? Zašto je toliko gladnih i siromašnih u svijetu, a svećenstvo spava bezbrižno u skupim palačama i vozi se u skupim autima? Zašto su časne sestre ne bi mogle biti svećenice? Kako ljudi koji žive u predbračnoj čistoći pridonose miru u svijetu? I kad je točno Isus rekao da se prije braka ne smije stupiti u spolne odnose? Zašto bi moj osobni odnos s Bogom imao ikakve veze s Crkvom?“, samo su neka od pitanja kolega s kojima pijem kavu, onih koji tvrde da vjeruju u Boga, a da Crkvu ne priznaju kao bitan faktor u svom životu (osim kad je trebaju oblatiti).

"Često možeš vidjeti žice duž ulica. Prije nego što kroz njih prođe struja, nema svjetla. Žica, to smo ti i ja. Struja je Bog! Mi imamo moć pustiti da kroz nas prođe struja i tako unijeti u svijet svjetlo: ISUSA – ili se oduprijeti da budemo upotrijebljeni pa tako dopustiti da se širi mrak." - Majka Terezija


Samo sam jedan od članova svoje obitelji, ali trudim se u nju uložiti sve što imam: svoj osmijeh, svoju snagu, svoje nadahnuće, pa i plaću koju zaradim. Ako me netko iz obitelji treba, bit ću tu za njega, poklonit ću mu sve što imam ne razmišljajući o svojoj koristi, jer braća i sestre dijele kuću, ogrijev, vodu, hranu, odjeću, dijele pobjede i poraze, smijeh i suze. Tata upravlja našom kućnom blagajnom, ipak je on najstariji. Ali, ako nam krov prokišnjava, svi ćemo pridonijeti u skladu s onim što imamo, popravit ćemo ga zajedno, pa to je naša kuća. Mama je najbolja kuharica u kući, ali ako je netko gladan, skuhat ću mu i ja jelo za koje mislim da najbolje kuham. Ako je neki član moje obitelji bolestan, pobrinut ću se da brzo ozdravi. Ako je netko nesretan, pokazat ću mu sve za što treba biti zahvalan. U ljubavi ću ih nastojati zaštititi od svega zlog, jer samo tako se iskreno voli. Prije donošenja važne odluke, zapitat ću se vrijeđa li moj izbor moju obitelj ili bilo koju drugu osobu, bi li se moji roditelji ponosili mnome, jer vrijednosti koje su mi usadili moji su korijeni - bez njih sam suho drvo, srušit ću se. Moji mama, tata i sestre najdragocjenije su što imam, i ne dam nikome da protiv njih kaže ijednu riječ. Čak i ako pogriješe, samo ja, kao član obitelji, mogu ih pokuditi, jer na isti način i oni meni pomažu da se popravim. Znajući da imaju više vrlina, nego mana, oprostit ću im, molit ću s njima, molit ću se za njih. Bez obzira na njihove nedostatke, mami i tati dugujem život, a sestre me nadahnjuju da budem bolji čovjek. Molim se i čitam Riječ Božju, ali Ona jače odjekuje kada se čita naglas, za obiteljskim stolom. O Njoj još dugo nakon čitanja raspravljamo, savjetujemo jedni druge kako bismo Je imali snage živjeti sutra na fakultetu, na radnom mjestu. Uvjerena sam da poznajem Boga, da znam u što vjerujem, ali tek me njihova lica uvjere – On je tu s nama, s Njim smo sigurni. Svoju zahvalnost nastojimo pokazati tako što pomažemo i drugim obiteljima, kako bismo živjeli umnažajući svoje bogatstvo i svoju radost. Volim svoju obitelj i zahvalna sam Bogu što sam dio nje - znam da ona bez mene ne bi bila ista, i uvjerena sam da moj život bez nje ne bi imao smisla.

Crkva je moja obitelj, za nju bi dala i svoj glas i svoje slabašne ruke, i svoju malu plaću, jer u što ću uložiti sve, ako ne u svoju obitelj? Znam da će moja obitelj zagrliti mene i sve ostale slabašne karike, i svojim zagrljajem grijati ovu našu planetu. Licemjerno li je govoriti o tome što bi pojedinac trebao dati društvo, ako i sam nisi spreman pridonijeti tom društvu. Tužno li je tražiti samo ružno u svemu i ne vidjeti Ljepotu. Ružno li je ne poznavati Riječ Božju, a o Njoj pričati iza leđa, omalovažavati je, širiti tračeve. Besmisleno je ne voljeti svoje braću i sestre i osuđivati ih samo zato jer su pogriješili, kao da i sam nisi grešan. Nesretno je živjeti kao umišljeni pravednik, uvjeravati se da ti obitelj nije potrebna, misliti da si sam sebi dovoljan, da si važniji od drugih, a ne dopustiti drugima da te inspiriraju, da te vrate na pravi Put, da ti pokažu kako biti zahvalan, kako biti blagoslovljen. Beznačajno je ljubiti svoje mišljenje više nego Istinu, koja bi te mogla ozdraviti, zahvaljujući kojoj bi mogao otvoriti oči i vidjeti – cijelo vrijeme bio si u krivu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...