Preskoči na glavni sadržaj

Šalom!

Danas će mediji biti prepuni fotografija zainteresirane svjetine koja je petak navečer odlučila provesti u muzejima. Besplatan ulaz te marketing manifestacije Noć muzeja na tren su pretvorili Hrvate u pristojne građane koji se vole kulturno se uzdizati. No, kakva je doista naša kultura? 
Danas se umjetnost percipira kao nešto puno uzvišenije od čovjeka, što vidimo iz bezbrojnih rasprava o Gavellinoj predstavi, cenzuri, vjerskim i umjetničkim slobodama. Koja od njih dvije je važnija i na temelju kojeg kriterija bismo trebali to odrediti? Zar nije sasvim ljudski, ukoliko nekoga povrijedimo, ispričati mu se te otkloniti izvor njegovog vrijeđanja, pa makar taj izvor predstavljao umjetničko remek djelo koje nama ima neprocjenjivu vrijednost?
Daleko od noći muzeja i njihovih (ne)kulturnih posjetitelja, podsjetimo se još jedne činjenice koja o čovjeku i društvu govori više nego posjet ikojoj kulturnoj ustanovi. 
27. siječnja svijet se sjeća holokausta, jer se borba čovjeka sa zlom ne smije zaboraviti. Na taj je dan 1945. godine Crvena armija oslobodila 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj. 1.3 millijuna ljudi nisu doživjeli taj dan - umrli su u Auschwitzu goreći u pećima, od gladi, zaraznih bolesti, pojedinačnih egzekucija i medicinskih eksperimenata. 
Grozote Auswitza i drugih koncentracijskih logora opisao je i u knjizi "Noć" nobelovac Ellie Wiesel na temelju svojih osobnih iskustava. Nakon što je dugo godina "šutio jer je imao previše stvari za reći", u knjizi koju svatko u životu mora pročitati i doživjeti, skrojio je priču o ocu i sinu koji nam kroz mračnu i neizvjesnu noć pričaju dirljivu priču o bezuvjetnoj ljubavi.




Riječ holokaust označava žrtvu paljenicu bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se spaljuje cijela životinja, no, za sve nas danas ona označava zločin genocida nad Židovima te sustavno istrebljivanje homoseksualaca, duševnih bolesnika, političkih protivnika, poljskih i sovjetskih ratnih zarobljenika te drugih grupa za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. U holokaustu je ubijeno 5.29 do 6 milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu, a ukupan broj žrtava holokausta se procjenjuje na 11 milijuna (neke procjene govore i o 26 milijuna ljudi) čime je nacistički režim zauvijek izmijenio sliku Europe. 

Ovoga vikenda sjetite se hrabrih muškaraca, žena i djece koji su u koncentracijskim logorima izgubili sve ono što mi uzimamo zdravi za gotovo - obitelj, prijatelje, dostojanstvo, život. Zapalite njima u spomen paljenicu, neka se širi plamen mira, i neka se nikad ne zaboravi.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...