Isplati li se?

Je li vam poznato ime Anđele Bešlić, ili Kristine Šušnjare? Ukoliko zadnjih nekoliko godina niste pratili vijesti na televiziji ili u novinama, onda vam je bar zasigurno poznato ime Antonije Bilić. Ono što je ovim djevojkama zajedničko jest da su živjele s naivnim pogledom na svijet, ne razmišljajući uopće o zlikovcima koji hodaju njihovim gradom ili koji žive u njihovom susjedstvu, a presudila im je njihova drskost i borbeni duh kojim su se do posljednjeg daha odupirale svojim ubojicama. Željele su okusiti slobodu, nisu htjele da ih nedostatak vozačke dozvole, automobila ili vozni red javnog prijevoza ograničava, pa su u želji da se susretnu s prijateljima, ili iz raznih drugih banalnih razloga, odlučile stati uz cestu i podignule palac. Mora da su se obradovale kad je ljubazni stranac ili poznanik usporio te ponudio prijevoz, sigurno su odahnule i nasmijale se toj dobroj duši. Kratko je trajala njihova bezbrižnost jer već nekon pola sata vožnje s prepredenim napasnicima, njihovo srce je zakucalo posljednji put. Anđelu je silovao te tukao do smrti Ivan Bulj, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine, da bi njeno tijelo našli mjesec dana kasnije u kamenjaru nedaleko od njezine kuće. Kristinu je povezao te pokušao silovati njen poznanik, Luka Pezelj, pa kad to zbog njenog opiranja nije uspio učiniti, izudarao je osamnaest puta francuskim ključem te ostavivši je gotovo potpuno golu u šikari prekrivenoj granjem, izmrcvarivši je u tolikoj mjeri da je mogla biti identificirana samo putem otisaka prstiju, zbog čega danas služi zatvorsku kaznu u trajanju od 31 godinu. Antonijina priča dobila je svoj epilog prije dva mjeseca, a njen slučaj podsjetio je Hrvatsku na zločince koji, zbog dvojnog državljanstva, kupuju u dućanu u našem kvartu, piju kavu u kafiću u koji zalazimo, koji plaćaju račune tik do nas, a sve to dok bježe pred zakonom susjednih nam država. 

Ono što mi se mota glavom, dok čitam o tragičnim sudbinama ovih djevojaka, naivnost je koja ih je odvela u smrt, a njihovim obiteljima promijenila živote. Dok živimo svoju svakodnevicu, ne obaziremo se oko sebe, nastojimo ne misliti o zlu koje kroči stazama kojima prolazimo na putu do svojih domova, trudimo se ne gledati nepoznate ljude na ulici. Svaki dan u Hrvatskoj nestane najmanje jedna osoba, i svi smo uvjereni - to se dogodilo nekoj drugoj obitelji, mojoj se to ne može dogoditi. Ovim postom nisam željela upropastiti vam popodne, nego podsjetiti na dragocjenost koju imate - život! Ne ugrožavajte ga hodajući sami/e neosvjetljenim ulicama, ukoliko nemate prijevoz od najbližih vam osoba, ostanite u svom toplom domu, jer nijedan izlazak, kava ili susret nije važniji od života koji je pred vama. Podsjetite na to svoje sestre, i braću, prijatelje i rodbinu, posebno ako znate da imaju naviku spontano hvatati prijevoz ili šetati sami/e. 

Anđela bi danas imala 28 godina, Kristina 26, Antonia bi idući mjesec navršila 19 godina. Je li se taj pogled na život kroz ružičaste naočale, to traženje dobroga u ljudima, zaista isplatilo?