Preskoči na glavni sadržaj

Yihaaaaaaaaaa!

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti. 



O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine.


Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri realizacije vestern mjuzikla, zaglavi s pet luzera, koji, koliko god bili zbunjeni, ipak imaju nekog glazbenog talenta, a očito i volje jer su se jedini na audiciju i prijavili. Ivanu, Bruni, Domagoju, Miodragu i Javoru pridružuje se ubrzo i nerazumljiva Marica (za mene najdivniji detalj predstave) sa svojim bratecom Jurom, pa dok redatelj muku muči sa svojim osobnim problemima, svaki od ovih luzera proživljava neku svoju životnu situaciju, koja zajedno sa sudbinama ostalih zgubidana tvori konačni proizvod - premijernu izvedbu redateljeve dugo sanjane predstave. Politički nekorektne dosjetke, osječko sprdanje, pa i obilje psovki, kombinacija su koja u publike izaziva glasni i nezaustavljivi smijeh, koji se stišava tek sa sljedećom scenom, u kojoj se humor prelijeva u mjuzikl, pa u vestern, pa opet u dramu, pa u akciju, i tako sve ispočetka. Predstava na trenutke podsjeća na jedan od najboljih irskih filmova, The Commitments, te na hollywoodski Oh brother, where art thou?, koji su zasigurno ostavili trag i na Anočiću, a možda ga i nadahnuli za ovu fuziju glazbe i vesterna. Osim same priče, fizička i psihička sprema glumaca, izniman talent za ples, pjesmu, pa i za strane jezike - ono su što će svakog gledatelja ostaviti u čudu, s mišićima zgrčenima od smijanja te suzama u oku.


Pri posljednjem aplauzu nećete žaliti ni za vremenom, ni za kunama - sjećanje na kaubojsku usnu harmoniku još će vas danima uspavljivati, a kauboje ćete poželjeti pogledati još bar jednom u životu - to vam garantiram!



Primjedbe

  1. Joj baš bih trebala to otići pogledati. Čula sam od milijun ljudi da je odlična predstava, a onda na kraju zaboravim na nju dok ju netko opet ne spomene, i opet zaboravim i tako u krug.. Zaboravit ću opet za 10 minuta najviše da bih trebala otići pogledati ju :p

    OdgovoriIzbriši
  2. Karte se rasprodaju u jednom danu tako da kad vidis da se prikazuje, trci ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...