Preskoči na glavni sadržaj

Yihaaaaaaaaaa!

Bez obzira išli vi u kazalište ili ne, jedna je predstava koju trebate pogledati - Kauboje Teatra Exit! Glumci koji utjelovljuju Kauboje; Hrvoje Barišić, Ivana i Rakan Rushaidat, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Živko Anočić i Matija Antolić, ne glume u aktualnim sapunicama, ali njihova imena sigurno ćete nakon ove tri sata duge predstave zapamtiti. 



O Kaubojima svi pričaju još od 2008. godine, otkad su prvi put izvedeni, ali nisam bila sigurna po čemu su baš tako posebni. Znala sam da je redatelj predstave Saša Anočić, naš lega, koji je u nju dovukao još neke svoje lege, pa sam jedno znala - u kazalištu me čeka poznati osječki humor, koji je očito osvojio cijelu zemlju, s obzirom da su Kauboji osvojili sve nagrade koje predstava u Hrvatskoj može osvojiti, a od kojih su najvažnije Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje 2008. godine.


Priča o kaubojima započinje na audiciji na kojoj redatelj, u namjeri realizacije vestern mjuzikla, zaglavi s pet luzera, koji, koliko god bili zbunjeni, ipak imaju nekog glazbenog talenta, a očito i volje jer su se jedini na audiciju i prijavili. Ivanu, Bruni, Domagoju, Miodragu i Javoru pridružuje se ubrzo i nerazumljiva Marica (za mene najdivniji detalj predstave) sa svojim bratecom Jurom, pa dok redatelj muku muči sa svojim osobnim problemima, svaki od ovih luzera proživljava neku svoju životnu situaciju, koja zajedno sa sudbinama ostalih zgubidana tvori konačni proizvod - premijernu izvedbu redateljeve dugo sanjane predstave. Politički nekorektne dosjetke, osječko sprdanje, pa i obilje psovki, kombinacija su koja u publike izaziva glasni i nezaustavljivi smijeh, koji se stišava tek sa sljedećom scenom, u kojoj se humor prelijeva u mjuzikl, pa u vestern, pa opet u dramu, pa u akciju, i tako sve ispočetka. Predstava na trenutke podsjeća na jedan od najboljih irskih filmova, The Commitments, te na hollywoodski Oh brother, where art thou?, koji su zasigurno ostavili trag i na Anočiću, a možda ga i nadahnuli za ovu fuziju glazbe i vesterna. Osim same priče, fizička i psihička sprema glumaca, izniman talent za ples, pjesmu, pa i za strane jezike - ono su što će svakog gledatelja ostaviti u čudu, s mišićima zgrčenima od smijanja te suzama u oku.


Pri posljednjem aplauzu nećete žaliti ni za vremenom, ni za kunama - sjećanje na kaubojsku usnu harmoniku još će vas danima uspavljivati, a kauboje ćete poželjeti pogledati još bar jednom u životu - to vam garantiram!



Primjedbe

  1. Joj baš bih trebala to otići pogledati. Čula sam od milijun ljudi da je odlična predstava, a onda na kraju zaboravim na nju dok ju netko opet ne spomene, i opet zaboravim i tako u krug.. Zaboravit ću opet za 10 minuta najviše da bih trebala otići pogledati ju :p

    OdgovoriIzbriši
  2. Karte se rasprodaju u jednom danu tako da kad vidis da se prikazuje, trci ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...