Zrnce soli

„Child, child, do you not se? For each of us comes a time when we must be more than what we are.“

Lloyd Alexander

Bog me iz nekog čudnog razloga poslao u ovaj grad u kojem danas dišem. Da, slobodnom voljom odlučila sam prihvatiti izazov života, ali On je imao plan za mene i prije nego sam se našla pred teškom odlukom. Da, stigla sam ovdje ljuta - na Njega, na sebe, i na sve koji su mi se našli na putu. Ljudi me nisu razumjeli, neki su unatoč tome ostali uz mene, a neki su imali pametnijeg posla od slušanja mene kako kukam. Usamljenost je u meni proizvela brojne demone koji su me svakim danom sve više udaljavali od svega što je dobro – od prijatelja, od Boga, od mene same. Dok su u meni bujale bezvoljnost i beznadnost, bila sam prisiljena suočavati se sa životnim preprekama. Na meni je bilo da izaberem – ili ću odustati ili ću se zapitati koji je smisao tih prepreka i na koji način ću ih preskočiti. 

I onda se dogodilo: jedna žustra rasprava na neverending temu – Crkve – iz mene je izvukla sve ono za što nisam ni znala da jedva čeka izaći, a ja sam shvatila - nisam uopće toliko cinična, pesimistična, negativna, bez nade i bez vjere kao što sam mislila. Svaki čovjek vodi sa sobom i s Bogom bitke – težnja za Bogom nam je svima urođena i svi tražimo Istinu, čak i ako toga nismo svjesni. Ljudi koji nas ne razumiju takvi su jer nisu susreli Krista u svom životu, žive površno, ne poznaju Ga, nisu upoznati ni s vjerom u koju se zaklinju, niti s Crkvom koju sude samo prema negativnostima. Isprike, neznanje i strah od nepoznatog samo su neki od razloga zašto ne shvaćaju puninu Boga, i zašto ne razumiju zašto neke ljude, dokle god ima pozitivnih plodova, oni loši neće udaljiti od Boga i Njegove Crkve. Takvima, slijepima za Istinu, mediji će, stvarajući toksičnu atmosferu, manipulirati, a oni toga neće biti ni svjesni. 

Moja spoznaja o tome koliko sam blagoslovljena u svom životu navela me da skupim par misli na ovom blogu koji čita troje ljudi, a moje riječi objavljene su i na portalu Bitno.net, koji su mnogi proslijedili i na društvenim mrežama. U samo nekoliko sati, pokrenuo se, za mene neočekivani, val ljubavi i novih prijateljstva; javljali su mi se nepoznati ljudi koji dijele moje razmišljanje, zahvaljivali su mi na ohrabrenju i podijelili sa mnom radost što nisu sami u ovim vremenima, kad je ponekad teško svojim životom svjedočiti svoju vjeru te tako širiti radosnu vijest. Osoba koja se udaljila od Boga, i koja se nije s Bogom pomirila od svog vjenčanja, rekla mi je da je nadahnuta, da želi Boga bolje upoznati, približiti Mu se, zbog čeka i ja cijeli dan u sebi nosim onaj walking on sunshine osjećaj. Oni koji nisu razumjeli o čemu ja to pričam, nisu mi se javili, naglo su ostali bez riječi. Kolegici, čiji napad je i potaknuo milost Božju da djeluje kroz mene, na kavu sam donijela Youcat – katekizam za mlade, kako bih joj pomogla pronaći odgovore na pitanja koja ju muče i koja joj stoje na putu do Boga u svoj Njegovoj slavi. Nasmijala se, uzela ga u ruke i rekla mi da će mi downloadati sve negativno što je Crkva ikad učinila. Osmijeh sam objeručke prihvatila, a njena izjava neće me pokolebati – jer danas moj život ima smisao – i ja, mala ovčica, danas zaista jesam sol ove zemlje, svjetlost ovog svijeta!