Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice, na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od
provođenja noći u pritvoru.
Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju ispraznih seksualnih odnosa s bilo kim, bilo gdje, te u vječitom traganju za svojom esencijom. Željeli su otkriti sebe, sanjali su ljepši svijet, a zapravo zbog LSD-a i sličnih supstanci nisu bili ni svjesni vanjskih podražaja. Uvidjela sam da su bili lijenčine koje su odabrale lakši način življenja - slobodu je lako živjeti kada ti do ničega nije stalo pa te nitko ne može niti povrijediti, kada te nije briga za osjećaje drugih, kada te nije briga niti što će sutra s tobom biti. Tako sam se ja počela oblačiti kao prosječni tinejdžer, prestala sam sanjati o odlasku u Indiju, ali neke moje sixties ideje nikad me nisu napustile - još uvijek me nadahnjuje Martin Luther King Jr., još slušam Dylana i - još uvijek pokušavam pročitati Kerouacov roman Na cesti.
Svaki put kad ga okrznem pogledom u knjižnici, zamjeram samoj sebi jer ga nisam do sada, ni iz petog pokušaja, uspjela pročitati. Beat generacija pisaca bila mi je predmet proučavanja u delikatnim hippy-wannabe godinama, a Na cesti je slovila kao njihova Biblija. Kad je objavljena 1957., Keruack se hvalio da ju je napisao u tri tjedna, tipkajući neprestano na papir u roli dugoj skoro četrdeset metara, što me strašno impresioniralo at the time, ali činjenica jest da je ideju o romanu utemeljenom na njegovom putovanju kroz Ameriku krojio u svojoj glavi petnaestak godina. Dugo je on taj roman osmišljavao, a još duže meni treba da ga pročitam - Salovo i Deanovo uzbudljivo putovanje Amerikom uvijek me - uspava.
Upravo iz navedenih razloga sam odlučila pogledati film Na cesti, pa da napokon otkrijem jesu li njih dvojica uopće našli što su tražili, ne misleći pritom na odredište, koje samo po sebi uopće nije bilo bitno. I znate što? Nakon 124 minute filma koji je tisuću puta dosadniji nego knjiga, uvidjela sam zašto mi Kerouac nikad nije prirastao k srcu - nikada nisam bila toliko razapeta između onoga što mi svijet nudi i onoga što ja osjećam u svom srcu kao ispravno, kao ono što mi je potrebno za rast, nikad nisam bila toliko očajno, tužno, bespomoćno izgubljena, i logično je da ne mogu razumjeti Sala i Deana. Sve što mogu jest poželjeti im sreću, a opet, ne znam ima li i to smisla ako znamo da su njihovi likovi personifikacije samog Kerouaca i Neala Cassadyja, koje su alkohol i droga dokrajčili pred kraj '60.-tih godina, u njihovim najboljim godinama. Možda ću pokušati pročitati Na cesti još jednom, samo njima u spomen. Sixth time's the charm!
Zato ja kažem, rođene smo taman u pravo vrijeme, i naše djetinjstvo ne bih mijenjala ni za što na svijetu.. Zato i žalim današnje klince jer ne znaju biti djeca u punom smislu te riječi.. I zato ponosno pozdravljam naša kulinarska umijeća, vožnju biciklom, Spice Girls, Snjeguljicu..., a u kasnijoj fazi i Gilmoreice!!..naše je vrijeme puno bolje, bile smo veće coolerice od hippya!!
OdgovoriIzbrišiMa bile bismo kul da smo rođene u bilo kojem vremenu ;)
OdgovoriIzbriši