Tijekom svog srednjoškolskog obrazovanja žalila sam što nisam rođena u neko drugo vrijeme, u vrijeme Elvisa i Beatlesa, u vrijeme štrajka autobusima koji je nesvjesno pokrenula Rosa Parks, u doba kad je Kosa premijerno prikaza na Broadwayu, u ljeto ljubavi, u dane kad se marširalo protiv rata u Vijetnamu. Neizmjerno sam se divila borcima za ljudska prava, oblačila široke lanene tunike i zvonarice , na svakom koraku sam branila sestre feministkinje, zagovarala jednakost svih ljudi, citirala Martina Luthera Kinga, zamišljala si da sviram gitaru s Bob Dylanom i Joan Baez u doba kad je glazba značila puno više nego znači danas, kad je svaki stih bio politička poruka, a svako javno izvođenje predstavljalo je rizik od provođenja noći u pritvoru. Zbog moje opsjednutosti samim razdobljem, trebale su mi godine da shvatim da su hippyji bili sami sebi proturječni - tom free spirited narodu život se svodio na besposličarenje, uživanje u opijatima, upražnjavanju is...