Preskoči na glavni sadržaj

Isplati li se?

Je li vam poznato ime Anđele Bešlić, ili Kristine Šušnjare? Ukoliko zadnjih nekoliko godina niste pratili vijesti na televiziji ili u novinama, onda vam je bar zasigurno poznato ime Antonije Bilić. Ono što je ovim djevojkama zajedničko jest da su živjele s naivnim pogledom na svijet, ne razmišljajući uopće o zlikovcima koji hodaju njihovim gradom ili koji žive u njihovom susjedstvu, a presudila im je njihova drskost i borbeni duh kojim su se do posljednjeg daha odupirale svojim ubojicama. Željele su okusiti slobodu, nisu htjele da ih nedostatak vozačke dozvole, automobila ili vozni red javnog prijevoza ograničava, pa su u želji da se susretnu s prijateljima, ili iz raznih drugih banalnih razloga, odlučile stati uz cestu i podignule palac. Mora da su se obradovale kad je ljubazni stranac ili poznanik usporio te ponudio prijevoz, sigurno su odahnule i nasmijale se toj dobroj duši. Kratko je trajala njihova bezbrižnost jer već nekon pola sata vožnje s prepredenim napasnicima, njihovo srce je zakucalo posljednji put. Anđelu je silovao te tukao do smrti Ivan Bulj, osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 22 godine, da bi njeno tijelo našli mjesec dana kasnije u kamenjaru nedaleko od njezine kuće. Kristinu je povezao te pokušao silovati njen poznanik, Luka Pezelj, pa kad to zbog njenog opiranja nije uspio učiniti, izudarao je osamnaest puta francuskim ključem te ostavivši je gotovo potpuno golu u šikari prekrivenoj granjem, izmrcvarivši je u tolikoj mjeri da je mogla biti identificirana samo putem otisaka prstiju, zbog čega danas služi zatvorsku kaznu u trajanju od 31 godinu. Antonijina priča dobila je svoj epilog prije dva mjeseca, a njen slučaj podsjetio je Hrvatsku na zločince koji, zbog dvojnog državljanstva, kupuju u dućanu u našem kvartu, piju kavu u kafiću u koji zalazimo, koji plaćaju račune tik do nas, a sve to dok bježe pred zakonom susjednih nam država. 


Ono što mi se mota glavom, dok čitam o tragičnim sudbinama ovih djevojaka, naivnost je koja ih je odvela u smrt, a njihovim obiteljima promijenila živote. Dok živimo svoju svakodnevicu, ne obaziremo se oko sebe, nastojimo ne misliti o zlu koje kroči stazama kojima prolazimo na putu do svojih domova, trudimo se ne gledati nepoznate ljude na ulici. Svaki dan u Hrvatskoj nestane najmanje jedna osoba, i svi smo uvjereni - to se dogodilo nekoj drugoj obitelji, mojoj se to ne može dogoditi. Ovim postom nisam željela upropastiti vam popodne, nego podsjetiti na dragocjenost koju imate - život! Ne ugrožavajte ga hodajući sami/e neosvjetljenim ulicama, ukoliko nemate prijevoz od najbližih vam osoba, ostanite u svom toplom domu, jer nijedan izlazak, kava ili susret nije važniji od života koji je pred vama. Podsjetite na to svoje sestre, i braću, prijatelje i rodbinu, posebno ako znate da imaju naviku spontano hvatati prijevoz ili šetati sami/e. 

Anđela bi danas imala 28 godina, Kristina 26, Antonia bi idući mjesec navršila 19 godina. Je li se taj pogled na život kroz ružičaste naočale, to traženje dobroga u ljudima, zaista isplatilo?

Primjedbe

  1. Jao. Kad samo pomislim koliko sam puta išla sama doma iz izlaska, koliko puta sam pješice hodala ulicama. Nije utjeha što su bile pune ljudi u to doba. Pitanje je tko bi mi pomogao da me netko napao. Mogu samo biti zahvalna što se tako nešto nije nikada dogodilo meni, frendicama, sestrama, poznanicama.. Ali nikad nisam stopirala niti neću. Znam da ove djevojke nisu imale izbora. Pomalo je žalosno što sam već zaboravila na Anđelu i Kristinu :( Pročitaj ovo http://sorenthan.tumblr.com/post/26113337415/larrystylinsoneternal-opal-leaves-through

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Good to know! Ali, sudeći prema svemu što sam na poslu vidjela, ipak bih rekla da bi bolje prošle djevojke koje se ne bore previše, koje ostaju smirene, nastoje razgovorom odvratiti napadača (dobro je spomenuti i spolne bolesti), uglavnom, one koje ne ostavljaju dojam kao da ga ne poštuju i kao da će ga prijaviti prvom prilikom. Dobro je napomenuti da se većina silovanja nikada ne prijavi, ili prekasno, pa treba imati na umu - takva osoba ponovit će svoje nedjelo i sram i neugodnost su nešto što trebamo staviti sa strane, kako ne bi i druge žene morale doživjeti isto.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...