Preskoči na glavni sadržaj

Brand New Me

U prvom, a možda i posljednjem, postu ove godine, sretnu Novu godinu, slatka iznenađenja te rađanje divnih uspomena želim svojim čitateljima, a znam pouzdano da vas je dvoje sigurno! :) (Pa, pozdrav Ani i Maji!)

Nešto me prstići svrbe, kao i uvijek kad pročitam ili načujem nešto fino (Pitch Perfect - kažu, najbolji feelgood film u posljednjih 365 dana), pa poželim to podijeliti, pa evo nađoh se nad ovom praznom stranicom na bloggeru, koja kao da jedva čeka da ju ispunim riječima koje bi trebale biti inspirativne za ovu godinicu s nesretnim predznakom, među kojima bi se trebala naći i neka novogodišnja odluka koja će vam okrenuti svijet naglavačke, ali ako su vam očekivanja takva, moram odmah reći - sorry. 


U protekloj godini učinila sam po prvi puta mnoge stvari u životu, i bilo je teško, iscrpljujuće, u tolikoj mjeri da sam odlučila da ove godine moj život neće krojiti odluke, nego lijepi carpe diem momenti (da, uviđam ironiju!). Ipak, svaki dan je nepredvidljiv i nikad ne znaš na što ćete neka sitnica natjerati. Tako je i mene neiskrenost u bliskih ljudi primorala da donesem odluku: bit ću sama sebi najbolja prijateljica i moje najintimnije misli ostat će zaključane negdje duboko u mom srcu, a moji najteži trenuci - bit će samo moji trenuci. Ovog kišnog siječnja zaista volim svoju samoću, idem s njom i na kavu, i u kupovinu namirnica, kuhamo nas dvije zajedno ručak, zajedno gledamo filmove, zajedno pjevamo hitove Barden Bellas pod tušem, kao prave BFFs :)

"Voljela bih u životu bar šest mjeseci živjeti sama", rekla mi je prijateljica na kavi. I ja sam o tome sanjala nakon svake svađe s mamom ili tatom, dok sam kao srednjoškolka pisala dnevnik na balkončiću svoje djevojačke sobe, s pogledom na susjeda koji kosi travu, na djecu koja se igraju na ulici, na gospođe susjede koje se dovikuju preko plotova. Htjela sam biti samostalna - e pa, baby, živiš svoj san, pa ga bolje onda živi budna!


Primjedbe

  1. Ha, tvoj nick glitter girl me zaintrigirao, pa sad imaš sigurne 3 čitateljice :D Da, kao curica sam maštala o tome kako ću, kao lijepe tete u filmovima i serijama, živjeti u svom preeeeslatkom stančiću. I imat ću puno love, prijatelja, super posao naravno. Ali sam otkrila da ne bih voljela živjeti sama. To je usamljeno. Ne bi me ni mačka/pas utješili :)) Ali lovely stan stignem imati, nadam se ne sama..

    OdgovoriIzbriši
  2. Fala na citanju ;) Nisam ni ja voljela, a da bih imala taj super posao, morala sam, pa dao Bog da nikad ne moras zivjeti sama ako ne zelis! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...