Brand New Me

U prvom, a možda i posljednjem, postu ove godine, sretnu Novu godinu, slatka iznenađenja te rađanje divnih uspomena želim svojim čitateljima, a znam pouzdano da vas je dvoje sigurno! :) (Pa, pozdrav Ani i Maji!)

Nešto me prstići svrbe, kao i uvijek kad pročitam ili načujem nešto fino (Pitch Perfect - kažu, najbolji feelgood film u posljednjih 365 dana), pa poželim to podijeliti, pa evo nađoh se nad ovom praznom stranicom na bloggeru, koja kao da jedva čeka da ju ispunim riječima koje bi trebale biti inspirativne za ovu godinicu s nesretnim predznakom, među kojima bi se trebala naći i neka novogodišnja odluka koja će vam okrenuti svijet naglavačke, ali ako su vam očekivanja takva, moram odmah reći - sorry. 

U protekloj godini učinila sam po prvi puta mnoge stvari u životu, i bilo je teško, iscrpljujuće, u tolikoj mjeri da sam odlučila da ove godine moj život neće krojiti odluke, nego lijepi carpe diem momenti (da, uviđam ironiju!). Ipak, svaki dan je nepredvidljiv i nikad ne znaš na što ćete neka sitnica natjerati. Tako je i mene neiskrenost u bliskih ljudi primorala da donesem odluku: bit ću sama sebi najbolja prijateljica i moje najintimnije misli ostat će zaključane negdje duboko u mom srcu, a moji najteži trenuci - bit će samo moji trenuci. Ovog kišnog siječnja zaista volim svoju samoću, idem s njom i na kavu, i u kupovinu namirnica, kuhamo nas dvije zajedno ručak, zajedno gledamo filmove, zajedno pjevamo hitove Barden Bellas pod tušem, kao prave BFFs :)

"Voljela bih u životu bar šest mjeseci živjeti sama", rekla mi je prijateljica na kavi. I ja sam o tome sanjala nakon svake svađe s mamom ili tatom, dok sam kao srednjoškolka pisala dnevnik na balkončiću svoje djevojačke sobe, s pogledom na susjeda koji kosi travu, na djecu koja se igraju na ulici, na gospođe susjede koje se dovikuju preko plotova. Htjela sam biti samostalna - e pa, baby, živiš svoj san, pa ga bolje onda živi budna!