Preskoči na glavni sadržaj

Slatke ideje za dan vjenčanja

Iako se na prvu čini da su na dan vjenčanja sve oči uprte u mladence, cijela četa ljudi stoji iza organizacije vjenčanja - svi oni uložili su svoj trud i vrijeme kako bi mladencima taj dan ostao u nezaboravnom sjećanju. Upravo zato, nastojala sam barem na simboličan način zahvaliti svima koji su nas stvorili, naučili da budemo ljudi, svima koji su podijelili poslove da bi mi na dan vjenčanja bili bezbrižni.

1. Djeveruše
Moje dvije sestre, iako obje mlađe od mene, razlog su zašto sam osoba kakva jesam - uključujući i mane, i vrline. Jedna drugu smo učile glupostima, ali i nastojale biti jedna drugoj moralna vertikala. Što sam starija, češće one savjetuju mene, pa me spopadne tuga kad shvatim da kao velika sestra više i nisam potrebna - sada su odrasle, sada su žene. Htjela sam im, ipak, pokloniti nešto kao vječni podsjetnik na sestrinstvo koje dijelimo. Budući da nisu djevojke za nakit ili slične stvari, jedino je knjiga dolazila u obzir. I da, mogla sam im pokloniti knjigu iz njihovih struka, koja bi im sigurno bila korisna, ali odabrala sam baš Jane Austen i Charlotte Bronte u divnim koricama canteburryjskih klasika. Elizabeth Bennet podsjetila me na moju filozofkinju od sestre - sarkastična i tvrdoglava, a Jane Eyre čvrsta je i strastvena djevojka koja ima sličnosti s mojom najmlađom sestrom.


2. Roditelji
Bez naših roditelja, našeg slavlja ne bi bilo, niti bismo mi bili lijepi i veseli mladenci! Osim što su podijelili financijski trošak svatova, uložili su svoj trud i vrijeme i na nekoliko tjedana posvetili se nabavci svih potrebnih sastojaka kako bi 250 ljudi bili zadovoljno tamburašima, bendom, te večerom i kolačima, kao i ukupnom atmosferom. Ovom sitnicom željeli smo im zahvaliti na svemu što su za nas napravili!


3. Kumovi
Ima svatova u kojima kumovi ne dođu do izražaja - nije svatko osoba koja zna povesti veselje ili predvidjeti potrebe mladenaca prije njih samih. Mi niti trenutka nismo sumnjali - ta u naše kumove mogli smo se do sada uvijek pouzdati! Moja prelijepa kuma odvezla me na frizuru, obukla mi prijelijepu haljinu, cijelog dana pazila na šlep haljine i vršila brzinske popravke frizure koju su brojni poljupci i zagrljaju mjestimično poremetili, pa čak i šivala til haljine koji je predstavljao opasnost na plesnom podiju. Kum je moj poklon osobno dostavio mome mužu, bio mu moralna potpora cijeloga dana, na pregovore za kupnju mlade donio kofer s novcem, kubankama i pištoljem (morali su me dati silom, ili milom), održao predivan govor u koji je uspio uključiti početke naše ljubavi, ali i prenijeti nam savjete pape Franje za dug i sretan bračni život, te priredio iznenađenje svima uhvativši se mikrofona usprkos nesavršenim glasovnim mogućnostim. Uz to, kumovi su se rado naslikavali s nama i velikodušno nas darivali. Dok im se jednog trenutka ne odužimo na dan njihovih vjenčanja - ove sitnice će ih podsjećati na zahvalnost koju prema njima gajimo.


4. Mladoženja
Jedan od najdražih mi ljubavnih filmova je Serendipity u kojem nesuđena mladenka poklanja Johnu Cusacku na dan njihova vjenčanja knjigu Ljubav u doba kolere. To me se baš dojmilo i još sam tada odlučila da ću svom budućem mužu na dan našeg vjenčanja pokloniti poklon koji će samo on razumjeti i napisati mu ljubavno pismo koje će iščitavati dok ja na sebe oblačim bijelu haljinu u kojoj ću ga čekati.

5. Prijatelji
Već je običaj da se u svatovima, onima koji imaju rođendan na taj dan, otpjeva pjesma Sretan rođendan, ali željela sam učiniti još nešto posebnije budući da je na naš dan rođendan imala moja prva prijateljica Maja koja je u mom životu otkad znam za sebe. Još dok smo bile klinke, Maja je sanjala da postane policajka, što je i ostvarila, pa sam tortom u obliku košulje plave htjela odati počast njoj i svim snovima koje smo na martinskim ulicama sanjale.


6. Bake i djedovi
Puno dragih ljudi nije moglo biti s nama na dan našeg vjenčanja pa smo se fotografijama željeli prisjetiti onih od kojih smo potekli i za koje znamo da bi se veselili u našim svatovima. Fotografije roditelja te baki i djedova postavili smo na stolove u sali zajedno s romantičnim karticama na koje smo napisali sitnice o nama i našoj vezi, kako bi dekoracije ipak dobile osobni pečat.

Primjedbe

  1. Jako si kreativna i jako mi se sviđaju svi postovi vezani za vašu svadbu! Čestitam vam od srca i želim vam brak ispunjen ljubavlju i slatkim malim radostima :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala puno, i na komplimentu i na lijepim zeljama :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...