Žudeći za ugodnijim razinama raja

Bez obzira na svjetske krize i epidemije, dogodi se da se čovjek nađe u razdoblju života kada smatra da su one bitne kockice posložene i kad sve ima smisla. Možda pomisli i da je doživio istinsku sreću i zadovoljstvo. A onda mu jedan susret, događaj ili rečenica pokažu da je iznutra prazan i da još uvijek nije našao ono što je tražio – unutarnju ravnotežu i Ljubav koja ga može promijeniti iz korijena.

Takva spoznaja pogodi me kao grom iz vedra neba, u vrijeme automatskog prakticiranja odlazaka na svete mise, izricanja molitvi bez srca i bez potrebe za duhovnom obnovom. Trgne me iz rutine u koju sam se lijeno ugnijezdila i odjednom se slomim u suzama čudeći se šupljini svog srca. Razbijem se na komadiće i spoznam koliko sam daleko od Boga bila, u kolikoj mjeri sam zaostala u duhovnom razvoju te koliko je moj život zbog toga bio opterećen brigama, nervozom, bijesom i mržnjom kojima nisam pronalazila lijeka, misleći da su oni teret koji nužno svaki čovjek nosi sa sobom u ovom užurbanom svijetu.

 

„Kad si mrzovoljan, stavljaš samog sebe na vrh popisa ljudima kojima time zagorčavaš život.“

U tjednu koji prethodi Gospi od Anđela, blagdanu novih početaka, u ruci mi se našla knjiga Rolanda Merulla - Doručak s Buddhom. I iako govori o gastro uredniku, inače protestantu, koji se zatekne na putovanju Amerikom s redovnikom koji mu postavlja čudna pitanja i pred njega stavlja duhovne izazove, prepoznala sam se u Ottu, dobrom obiteljskom čovjeku koji je zadovoljan svojim poslom i životom koji vodi, a kojeg ipak često preplave neobjašnjivi nemir i nekontrolirani ispadi bijesa. Živcira ga svjetska politika, nerviraju ga realityji, živcira ga gužva u prometu, smeta mu što ga djeca ignoriraju, njegova new age sestra zamara ga svojim nonšalantnim ponašanjem, muči ga što svijet nije baš onakav kakav bi on htio da bude, a spavati mu ne daju pitanja poput onog „Koji je smisao života?“. Baš poput Otta, shvatila sam da nemam odgovore na sva pitanja i da ih nisam dovoljno pozorno nastojala pronaći, da sam za svoj stres krivila sve osim sebe same, da sam zadovoljstvo tražila na površini ovog svijeta, nesvjesna koliko žeđam za blizinom Ljubavi koja je svojstvena svakoj religiji.

„Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno tijelo.“

Jedna obična knjiga i jedan svjesni susret s malim kruhom podsjetio me na sigurnost koju mogu osjetiti ako Boga pozovem u svoj život, na mir koji mogu podijeliti drugima ako je On uzrok mojoj sreći, na ljubav koju mogu pružiti kada ju je umnožila Njegova ljubav. Čovjekov mir predragocjen je da bi čekao svoj red, pogotovo kad je tako malo dovoljno – oprostiti bratu, pružiti ruku prijatelju, dobro se isplakati – i srce će se samo otvoriti i napuniti, bili vi katolik, protestant ili ćelavi redovnik u čudnoj haljini. 

„Zašto čovjek poput mene čini dobro, a ne zlo? Zato što se boji zatvora, razvoda, ili vječne kazne? Zato što vjeruje u postojanje raja i pakla? Zbog mogućnosti da ipak postoji zagrobni život? I što je s onim ljudima koji se u životu posvete „duhovnome razvoju“, koji ne samo što ne varaju svoje žene ili muževe, niti kradu tamo gdje rade, niti vode druge ljude na mučila, ljudima koji svakoga tjedna sate i sate provode u molitvi? Jesu li za te ljude predviđene neke različite, više, ugodnije razine raja?“