Preskoči na glavni sadržaj

Stokke ili Bugaboo?

Kad pauzu na poslu provodiš s mladim odvjetnicama koje ili imaju dijete predškolske dobi ili su trenutno u blaženom iščekivanju svog prvoga novorođenčeta, moraš biti spreman na to da će velika minutaža tih istih kava biti zauzeta temom - majčinstva.


Koja su dječja kolica najbolja, Stokke ili Bugaboo? I što su uopće kišobran kolica? I znate li da dječja kolica koštaju nekoliko tisuća kuna? I da dječja oprema uključuje još stotinu sjedalica, hranilica, vrtića i drugih pomagala koja dijete preraste u najkraćem mogućem roku? I kolika je uopće naknada plaće na porodiljnom dopustu? I koja je najbolja dobna razlika između djece? I stigne li žena uopće imati više od jednog djeteta ako prvo nije rodila do tridesete? Je li danas normalno rađati u kasnim tridesetima ili će me svejedno gledati kao da sam pala s Marsa ukoliko budem sredovječna trudnica? U koje rodilište ići, treba li uzeti epiduralnu i gdje se uopće i pod kojim uvjetima ona može dobiti? Je li pametno da muž bude prisutan pri porodu? Kolika je mogućnost da u bolnici dođe do zamjene djece? Jesu li sva djeca tako zgužvana i ružna kad se rode i zašto svi razmaze svoju djecu, a prije nego su ih začeli su se zakleli da im neće dopustiti ovo ili ono?


Ne moram ni reći, od svih tih informacija, pitanja, odgovora i opisa porođajnih muka - zavrtjelo mi se u glavi! Kolegica nerotkinja i ja samo smo se pogledavale i vrpoljile na svojim stolicama. Ona je palila cigaretu za cigaretom, a ja sam u glavi računala koliko mi još plodnih dana preostaje i pitala se hoću li uopće stići imati dijete ukoliko još ikoji dan, tjedan, mjesec, ne daj Bože, godinu, potrošim na pravosudni ispit i potragu za poslom, umjesto da radim na svom potomstvu! Pa otkud sve to? Pa još jučer bila sam studentica i jedina problematika kojom sam se bavila bilo je polaganje ispita i odabiranje prave nijanse tekućeg pudera! Otkud sad sve te baby spike?! Koji točno dan je moj biološki sat, za kojeg sam do danas bila uvjerena da je jedna od velikih svjetskih zavjera, počeo otkucavati poput bombe i kad će točno eksplodirati?!

Mozgala sam tako o bebačima i tome zna li žena uopće kad je spremna majčinstvo, kad se ispred mene žena, boreći se na uskom šibenskom nogostupu s kišobranom, torbicom, namirnicama i vrećicom iz koje proviruju pelene, zaletjela u par srednjoškolaca koji se u zanosnom mladenačkom zagrljaju smijuljio na povratku iz šibenske gimnazije, kao da kiša ne lijeva, jugo ne puše - kao da ostatak svijeta ne postoji. Hm, ako još uvijek više zavidim njima, nego njoj, valjda to sve govori? ;)

Primjedbe

  1. čitam i u glavi si vrtim, ajme pa zašto si ja nisam postavila većinu tih pitanja..ja za sve imam vremena i stignem, ali kada si malo bolje razmislim, pa baš i nemam toliko puno vremena..nadam se da te ja ne gnjavim puno tim stvarima, jer više ni sama ne znam što pričam i koliko pričam..

    OdgovoriIzbriši
  2. Tebi je kasno za pitanja, ti si vec na odgovorima :) Vidis da je bitno dijeliti informacije, pa samo sheraj :)

    OdgovoriIzbriši
  3. moj jedini odgovor na većinu pitanja i svega toga je, posudi od drugih sve što možeš, jer cijene tih stvarčica koje ti trebaju par mjeseci su brutalno visoke.. zato sam ja sretna što je mene, po tom svemu, kristina spasila..
    i ruku na srce, da sam se ja našla sad na kavici s tim curkama, i ja bi spalila na živce od svih tih pitanja i komentara..

    OdgovoriIzbriši
  4. Ma lako za stvari, mene nematerijalna pitanja muce :D

    OdgovoriIzbriši
  5. Potpisujem.
    I mogu reći da i ja još uvijek više zavidim njima...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...