Preskoči na glavni sadržaj

Šibenske lekcije

Znate onu "Danas je prvi dan ostatka tvog života"? Budući da se danas navršava godišnjica moga života i djelovanja u Šibeniku, mogli bismo reći da je danas, za mene, upravo taj dan! Prije točno 366 dana, dan je bio tmuran, neprijateljski raspoložen, a ja sam bila na rubu suza svake minute svog prvog radnog dana. Upuštanje u pothvat "selidba na drugi kraj zemlje trbuhom za kruhom" donijelo mi je neke od najtežih odluka u životu, ali izbora nije bilo - s nadom u bolje sutra pozdravila sam se s najdražima i odselila se u Dalmaciju koju sam dotad znala samo kao mjesto za ljetovanje. S odmakom od godinu dana ne mogu reći je li se sve isplatilo, i nisam sigurna hoću li ikada moći odgovoriti na to pitanje. Ipak, danas slavim svoju pobjedu - tu sam, naučila sam puno o životu, o sebi, živa sam!


O mentalitetu
Slušala sam puno o mentalitetu, no, nisam vjerovala u njegovo postojanje, pa niti u njegov značaj. Nadala sam se da ću, kad već počinjem neki novi život, sresti i neke nove ljude s kojima ću ostvariti neraskidivo prijateljstvo za cijeli život, ljude koji će mi približiti ovaj nepoznati teren, običaje, uljepšati mi šibenske dane. Nakon godinu dana, mogu reći da se moja očekivanja nisu ostvarila, unatoč mom otvorenom duhu i sposobnosti lakog sklapanja prijateljstava. U susretima sa Šibenčanima naučila sam sljedeće: uvjereni su da su gostoljubivi, druželjubivi, otvoreni, veliki zabavljači, i misle da su po tom čuvenom mentalitetu slični Slavoncima, međutim - one, koji možda i jesu takvi, ja nisam upoznala. Šibenčani su pasivni u svemu, pa čak i u govoru (pa tako govore a e, ist, sis, aj i dr.), pa ne čudi to da je stvaranje dubljih odnosa s ljudima u ovom kraju tlaka, pogotovo ako je ružno vrime. Stranci tako ovdje nikada neće biti prihvaćeni, niti će ih se primiti u život ili kuću, a ako baš imate sreću u životu, srest ćete, kao ja, jedno prijateljsko lice koje će vas pustiti u svoju (hm, ipak ne neposrednu) blizinu, i na tome biti iznimno zahvalni!


O Šibeniku
Volim Šibenik, svaki dan ga otkrivam, prođem na putu s posla nekom drugom ulicom, nekim dosad mi nepoznatim skalama i butama. O njegovoj raskošnoj i zanimljivoj povijesti, sigurna sam, znam više nego moji vršnjaci koji su u njemu proveli cijeli svoj život. Obožavam šibenske tvrđave, pogled na more s njih, volim ljeto i blizinu Banja, volim staru gradsku jezgru i sedamnaest crkava u njoj, volim što je na svakom kantunu živjelo šibensko plemstvo, volim što su ovdje stolovali kraljevi, progonile se vještice, volim ljetne festivale, volim šibenske otoke, volim gradsku knjižnicu, volim katedralu i čarobnu krstionicu u kojoj me obuzme osjećaj koji ne mogu usporediti niti s jednim drugim. Hm, možda sam ipak stvorila neraskidivu vezu - s Gradom! 


O poslu
Činjenica jest, ako ste vježbenik, a još, k tome, na grbači države, nitko vas neće doživjeti, nikoga neće biti briga za ono za što vas taj posao priprema, što morate vidjeti ili naučiti. Onoliko koliko sami od sebe date, toliko ćete biti obogaćeni. Pa nastojte na svom prvom radnom mjestu sebe oplemeniti novim znanjima i vještinama, a onda će i kvalitetni mentori i kolege prepoznati vaš trud i znanje.

O prijateljima
Pravi prijatelj se poznaje u nevolji - nije samo poslovica, nego i jedna velika životna istina. Ljudi, koliko god voljeli vas, ne vole vaše probleme, depresiju, žaljenje, suze, pozive u pomoć. U društvu su traženi oni koji su  stalno dobro raspoloženi, nikada se ni na što ne žale, čini se da u svemu pronađu nešto pozitivno. Ali, nešto ću vam reći - ne postoje ljudi koji nemaju probleme, postoje samo oni koji ih skrivaju u strahu da će biti neshvaćeni, odbačeni, prezreni. Ako vam je netko prijatelj, saslušat će on vaše probleme, pa možda i neće likovati nad njima, ali postoji još nešto gore od toga - žalit će vas ili kao uzrok vašeg problema označiti vas - i  to, naravno, vama iza leđa, ili će vam možda, kad već prođe baka s kolačima, sasuti sve u lice. U situacijama kao što je moja, kad sami iskušavate svoje mogućnosti i sposobnosti, trebate podršku osoba koje volite, i ne možete si priuštiti biti neiskren, preteško vam je da biste izigravali uvijek nasmijanu osobu. Međutim, iskrenost će vam ponekad u životu pokazati tko je pravi prijatelj, a tko ne, i možda je dobro u to se uvjeriti što prije, kako biste još više cijenili sve one koji su uz vas u svakoj prilici, spremni da vam poklone svoje rame, svoju utjehu, svoju pažnju, svoje razumijevanje, pa i svoje probleme - da ih zajedno dijelite sve dok oni potpuno ne nestanu.


O ljubavi
Ljubav, ako je prava, preživjet će sve, a uz nju, i vi ćete preživjeti sve. Ljubav osobe koja vas voli, bit će ponekad i jedini razlog za ranojutarnje buđenje, odlazak na posao, cjelodnevnu usamljenost. Ako ste voljeni kao ja, samo taj razlog bit će vam i dovoljan.

O Bogu
Živjeti svaki dan s Bogom za mene je borba. Jedan dan Mu zamjeram, drugi sam bijesna na Njega, trećeg potpuno gubim vjeru, a četvrti dan već se vraćam u Očevo krilo, jer potpunu utjehu nemam ni u čemu drugome. Ono što me drži zadnjih godinu dana je sljedeća misao: "Da bismo dobili nešto što nikada nismo imali, moramo učiniti nešto što nikada nismo učinili. Kada nam Bog uzima nešto što ne možemo shvatiti, On nas ne kažnjava, već nam otvara ruke da primimo nešto još bolje. Božja volja nikada nas neće odvesti negdje gdje nas Božja milost neće zaštititi."


O sebi
Nisam sumnjala u sebe - nisam quitter i ne volim nedovršene poslove, izdržat ću sve. Ali, podcijenila sam svog protivnika, nisam znala da će biti tako teško, da će vrijeme prolaziti tako sporo, a da će ponekad proći dani da se ne nasmijem. Usamljenost je čovjeku najveći neprijatelj jer sam čovjek je nemoćan sukobiti se sa životom. Tek kad sam, boreći se sa suzama i bezvoljnošću, spoznala da nisam sama, da imam ljude koji me vole, bez obzira koliko sam od njih udaljena, uvidjela sam svoje bogatstvo i tek onda sam mogla zaista uživati u samoći, družiti se s njom, iskoristit je za stvari koje volim, njome se pripomoći pri kreiranju osobe koja želim postati, i koja ću postati - danas, sutra, za godinu dana.


P.S. Ispričavam se ako sam ikoga uvrijedila svojim iskustvom i doživljajem, i svakako se radujem svakom pokušaju njihovog mijenjanja!

Primjedbe

  1. Wow, godina dana... Skidam ti kapu i divim ti se!!

    OdgovoriIzbriši
  2. Prvi mjeseci su najgori, tako da bi izdrzala i ti da si ostala ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Svaka ti čast. Odseliti na drugi kraj skoro pa svijeta, daleko od svega što ti je poznato. Drago mi je što ti je Grad omilio, Šibenik je stvarno prekrasan i zanimljiv (jej Terraneo :)), ali da su tako negostoljubivi nisam znala. Zašto je tako teško ljudima prihvatiti nova lica neće mi biti jasno. Nadam se da će biti sve manje dana koji će proći bez osmijeha :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...