Najdraže mi je ići na posao za vrijeme godišnjih odmora, kad ljudi ispare, kad automobili iščeznu. Promet me uznemiruje, klonim ga se kad god mogu, kao da mi je neka proročica davno prorekla da će mi upravo promet presuditi jednog dana. Zbog prometa su moje misli zgrčene - u prometu valja biti oprezan, skoncentriran - a nedostaju mi moje misli. Vječito vrtim pedale i nadam se nekom pustom dijelu ulice na kojem mogu izdahnuti sve ono o čemu razmišljam. Nisu to neke posebne misli, ali su moje - trebaju mi. No, koliko god mi trebaju, neke od njih još nisu spremne izaći na svjetlo dana. Vidjevši da je "Mogla sam to biti ja" priča o psihijatrici i njezinoj pacijentici, pobojala sam se da će se moje misli prepoznati u mislima dviju junakinja i da će mi uteći, da ću izgubiti kontrolu nad njima. Nasreću (a i nažalost, u neku ruku), to se nije dogodilo - moje misli ostale su samo moje, moji gubici nisu bili nalik gubicima žena u ovoj knjizi, i mogla sam odahnuti.
Nisam dostojna zvati se poznavateljem knjiga Marine Vujčić - nisam pročitala sve njezine romane, ali iskreno mogu reći da ju volim kao čovjeka i pisca (ne spisateljicu) otkad sam pročitala "Stolarevu kći", koju redovito svrstavam na popis knjiga koje su mi prirasle k srcu. Ovog sam ljeta poželjela susret s njom jer ljetujem u trogirskom kraju, i odmah sam znala za kojom knjigom ću posegnuti - za onom koju i ona naziva "jedinom autobiografskom" koju je napisala.
Roman "Mogla sam to biti ja" počinje monologom bezimene žene: "Nisam ponijela maramice. Znam da ih vi imate, ali ne želim ni vaše. Bude li ovdje suza, šteta ih je brisati - ako me razumijete. Samo me nemojte prekidati. Nemojte me ništa pitati, ništa komentirati. Treba mi monolog za ono što me dovelo k vama", a nastavlja se njezinom spoznajom o riječima kao što su "život" ili "ravnoteža" i pričom o tome kako ju je tata učio voziti bicikl (mene moj nije učio voziti bicikl - učio me voziti staru Vectru, to je još mučnije - ali tekst me odmah prizvao u zagrljaj).
"Stalno mi se činilo da moram izoštriti svoj pogled na svijet. Ljutio me nerazmjer između izgovorenih riječi i života koji se oko njih i s njima događao. Činilo se da ljudi imaju običaj govoriti jedno, a činiti drugo, ili, još nelogičnije, prešutjeti ono što je doista važno."
U drugom poglavlju, iz trećeg lica, upoznajemo imenom i prezimenom prim.dr.sc. Lauru Herman, specijalist psihijatar, koja guta Xanax i pati od neke vrste sindroma varalice (a tko ne pati ovih dana!), koja se svaki dan susreće s "ljudima koji imaju pravo na tjeskobu, a ona svoju prešućuje". Tako se izmjenjuju njih dvije, krivnja koju prati gubitak, ljutnja koja dolazi kasnije, kad se život nastavi, ali i ispovijedi pacijentica koje su izgubile srodne duše, koje nemaju prakse u traganju za samim sobom jer su dosad uvijek znale tko su, što žele i kamo idu. Jedna od njih cijelog života ispisuje bilježnice, svoj brodski dnevnik, kako ga zove, koji postaje "dom svemu što će prešutjeti", druga osjeća glad "toga što ne zna imenovati", dok oko njih postoji toliko toga što može "izumiti radost", kao što je krpica iz Zare. Jedna od njih besramno je posezala za slobodom, a druga je dopustila životnoj inerciji da ju vodi. Jednu su izbori (iliti sudbinska matematika) doveli u veliki grad, u zagrljaj besmrtne ljubavi s kojom je dijelila sve, dok nisu imali ništa. Drugu su izbori gurnuli u ruke tuđem čovjeku, onom koji ju ne poznaje, a kojem se, ipak, želi dati više nego svom suprugu. Ove žene različite su nijanse jednog osjećaja - tuge koja ostane nakon smrti voljene osobe. Kad bih ih morala poistovjetiti s glazbom suvremene produkcije (tako moje misli funkcioniraju, vežu asocijacije jednu za drugu, književnost gotovo uvijek prizove glazbu...), jedna bi bila "Paralyzed", a druga "Birds of a feather".
"Tu nepomičnost nitko joj ne bi mogao zamjeriti, a mogla bi potrajati dovoljno dugo da se odmori - i od sebe i od svih napora koje od nje iziskuje najobičnija svakodnevica. Najobičniji život koji je njoj pretežak zadatak."
Kao i u "Stolarevoj kćeri", i u ovom se romanu Marina Vujčić otkriva kao pjesnik koji ne živi u stvarnom svijetu, nego se još u djetinjstvu nastanio između redaka, izgubio u ljepoti riječi. Ostali likovi poslužili su joj za igru skrivača, kako bi dozirala svoju intimu. Čak su im i imena zazvučala lažno, pomislila sam - Laura, Hilda, Viktor, Pavel, Emil, Leopold - dok je autorica "cijedila te živote iz svog jednog koji nije za pokazivanje", naposljetku ih sve okupivši u savršeno smislenu cjelinu. Možda su imena lažna, ali emocije su stvarne, intenzivne, na momente nepodnošljive (ako ćete suditi po emocijama, svidjet će vam se ako vam se svidjela "Godina magičnog razmišljanja" Joan Didion). "Mogla sam biti ja" vjerodostojno prikazuje mikrokozmos čovjeka koji živi u svijetu koji se okreće iako on nije sposoban za ispunjavanje svakodnevnih obveza, iako ne vidi radost u sitnicama, iako je u njemu grč, strah ili praznina koju ne zna ni artikulirati, čak ni kad se jednom nađe na tom zloglasnom kauču. Ipak, priča o ljubavi (kako prema partneru i ocu tako i prema književnosti), iako autorica tvrdi da naposljetku sami krojimo "sadržaj vlastite odjavne špice", dokazuje da je lakše kad nisi sam, kad te othranila ljubav, kad ti je ostavila živu uspomenu, kad imaš nekoga tko će čekati tvoj povratak kući, doslovno i figurativno. Ako se ne pronalazite u autoričinim gubicima, ovu ćete knjigu čitati kao podsjetnik na tu moć ljubavi da odgoji i da zauvijek izmijeni, a ako su vaši gubici slični njezinima - ova će vam knjiga slomiti srce, i onda ga ponovno sastaviti, snažnije nego je bilo. Jer, mogli ste to biti vi, ali niste.
"Ne znam imate li to iskustvo - buditi se svakog jutra uz nekoga koga volite. To su pravedna jutra u kojima, čim otvorite oči, znate da već imate sve što vam treba pa vam se prvi obrisi jave sviđaju kao da se i dalje radi o snu koji ste sanjali s velikim povjerenjem da će se već sutra ostvariti."
"Cijeli život imam osjećaj da se moram opravdavati zbog emocija, da ih dižem na potenciju koja kod drugih izaziva nelagodu - a budem li se ovdje osjećala tako, onda ovo nema smisla. Mislim da bi svatko trebao imati svoje mjesto i vrijeme za čisto osjećanje, pa makar to osjećanje zvučalo patetično, nerazumno ili pretjerano. Manje bi se ginulo zbog svega što smo prešutjeli."
"Možda je to sasvim dovoljno za opstanak - da čovjek zna da se već sutra sve može bar malo promijeniti i da uvijek postoji još nešto što nas čeka."
Knjigu "Mogla sam to biti ja" možete pronaći besplatno kao elektroničku knjigu na sljedećem linku: BEK
Fotografije: retro straničnici s Temua
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)