Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre."

Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi.

Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnaest godina prije Krudyja, u Osijeku je rođena Jagoda Truhelka. Žena je to koja je svoj život posvetila obrazovanju (jer učiteljicama je zakonom bilo zabranjeno udavati se), i to obrazovanju djevojaka (jer učenicama je mogla nastavu održavati samo žena), a koju današnje feministice rijetko spominju - ona je predmet proučavanja tek nekolicine znanstvenica, kao što su Dubravka Zima i Katarina Ivon, u čijoj "Poetici na margini" sam uživala, usporedno čitajući djela Jagode Truhelke. Jagoda Truhelka bila je skromna, iznimno vezana za obitelj, blaga i nenametljiva, njezin glas nije se orio ulicama - ali itekako je dopirao do njezinih kolegica i učenica. Iako je upravo pričama o Osijeku svog djetinjstva "prva utisnula pojam obitelji kao pripovjednu okosnicu u hrvatski dječji roman utemeljivši ga na autobiografskoj osnovici", kako je Louisa May Alcott učinila u "Malim ženama", kako tvrdi Katarina Ivon, čini mi se da je Osijek 21. stoljeća učiteljicu i književnicu Jagodu zaboravio.

"Jer živjeti znači raditi i vršiti dužnosti. Kad bi svak vršio zdušno svoje dužnosti, nestalo bi sumnje; radi i dužnost je živjet i vjera, istina i jamstvo..."

Katarina Ivon: Jagoda Truhelka, Poetika na margini, Ljevak 2023.

Meni je prirasla k srcu ponajviše zbog tog snažnog osjećaja dužnosti, koja za nju predstavlja slobodu (jer "o nekim okolnostima čovjek ne može sam odlučivati"), i to dužnosti prema sebi, obitelji, učenicama, domovini, narodu, kao i zbog i činjenice da ne prezire sintagmu "žensko pismo". Štoviše, ona velik dio svog opusa piše upravo djevojkama i ženama - one su joj jedina ciljana publika, publika koja mijenja svijet (to me uistinu oduševljava, jer i meni se dopada žensko pismo baš zato što imam vjere u žene). Jagoda piše ženi koja je "prosvijetljena" i koja gradi bolji svijet. Ona voli i ono toplo, kućno, majčinsko, sentimentalno kod žene, ali još više voli i ženin intelektualni i kulturni potencijal. Posvećena ženskoj emancipaciji, pedagogiji i književnosti koja odiše kršćanskim humanizmom, Truhelka je "od srca otkidala" svoje tekstove za male i velike. Objavom psihološkog romana "Plein air" (1897.) u časopisu "Nada" označila je početak "modernoga ženskog pisma" u Hrvata.

Posegnuvši za "Plein airom", ne znajući ništa o fabuli romana, nemalo sam se iznenadila shvativši da je protagonist i pripovjedač romana - muškarac (Krešimir Nemec, kako prenosi Ivon, tvrdi da je riječ o prvoj dosljedno provedenoj autodijegetičkoj pripovjednoj poziciji u hrvatskom romanu 19. stoljeća)! Vlatko Urbanić mu je ime i on prebiva u Beču, uživa u kavanama i Wagneru i spašava djeve na ulici od pijanih rulja. U maniri staromodnih romantičnih komedija, nakon što obrani djevojku, momak biva opčinjen djevojkom koja o svemu ima mišljenje i ne libi ga se svakome izreći. Iako im je susret kratak, svijet je majušan - njihov ponovni susret neminovan je.

"Sve hoće svijet prisiliti na neko štovanje "čovjeka" u sebi - "čovjeka" u ženi. Svijet u njoj neka ne gleda ženu - već čovjeka. Pa zato ti ona tvrdi, da smije svakamo i po danu i po noći; ne traži susretljivost, ne traži prijaznost samo zato što je žensko. Da je na njezinu, ona bi izbrisala sve nejednakosti između oba spola, između raznih slojeva. Ne će da bude muževa i žena - neka su samo "ljudi" među sobom."

Vlatkov interes, Zdenka, "građanska je djevojka" koju je Truhelka tako dobro ocrtala, u kojoj su prisutne "tihe tuge", kako to kaže Adela Milčinović, a podsjeća Ivon. Po Zdenki Marković, jednoj od Truhelkinih vjernih učenica, s kojom se dopisivala dugi niz godina, "herojstvo takvih djevojaka je u vedrom donošenju vlastite tragike". Iako oblikovana u kultu majčinstva, kad su udaja i majčinstvo predstavljali najvažnije određenje svake žene, Truhelka kroji Zdenku koja bira školovanje kao izraz slobode. Vlatko je urban momak, veliki je grad pomiješao njegove (tradicionalne) lončiće. Zdenka ga provocira, on još nije čuo žensko da govori tako, i sve skupa neodoljivo podsjeća na tale as old as time - na Mr. Darcyja i Elizabeth Bennet. Ako se netko nekada i zapitao što li je Truhelka mislila o udaji, je li svjesno odlučila izbjeći ju i posvetiti se svom pozivu učiteljice, odgovore može pronaći u "Plain airu". U ovom romanu, naime, Truhelka u tančine iznosi stav o braku, o spremnosti da se čovjek zagleda u dušu prije stupanja u bračnu zajednicu, o samosvijesti i samokontroli, ali i o ljubomori i nesigurnostima (Zdenka se ne osjeća potpunom, ta ona je samo djevojka). Iako će naposljetku netko shvatiti da je živio u zabludi o muškoj superiornosti, a netko da se ponosa ponekad valja i odreći u korist ljubavi, ovdje happy end dolazi uslijed filozofske rasprave o slobodi, ljubavi i pravu žene na oboje.

"Ti si ponosita - o to ja znam - ljubiš svoju slobodu - pa i ostat će ti. Zar sretan brak da bude uza? Ja držim da je upravo brak izraz najveće ljudske slobode, jer je sreća - sloboda!"

"I sve je to plod našega umjetnog življenja. U mladosti ne možemo se dosta nauživati, a kad se ženimo, biva opet samo da lastujemo, da počivamo, pa nas tu svaka smetnja, što proistječe od brige za opskrbu žene i djece, ozlovoljuje. Vidimo se robovima, koji su uz obiteljski lanac prikovani, mjesto da se osjećamo kraljevima u krilu obiteljske sreće. Sve brige i svu odgovornost za uspijevanje bračnoga, obiteljskoga života naprtimo ženi, a za se hoćemo samo ugode života..."

Bilo mi je logično uploviti u adventsko vrijeme uz Jagodu Truhelku, koja mora da je Božić jako voljela - ona ne propušta uvrstiti ga u svoje priče. I u "Plein airu" "miriše po Božiću" - povratak domu Vlatku uvijek izaziva uspomene na "nezaboravno doba djetinjstva", a sam roman završava na Badnji dan, s Vlatkom, koji ispisuje priču o njihovoj ljubavi, okružen obitelji, kao na slici Marcela Riedera.

"Po tom dođoše slatki božićni dani sa svojom veselom poslenošću, onim umiljatim zvucima, kad se tuckaju orasi i lješnici, prodanuti krjepkim mirisom jelovine - tim božićnim tamjanom, onim šuškanjem, tajnim šaputanjem i skrivanjem kojekakvih zamotuljaka. Sve to podobno je da mi u tinji čas dočara blažene dane bezbrižnog djetinjstva, kad sam sa slatkom zebnjom u malom srdašcu prisluškivao iza zatvorenih vrata ono tajnovito šuškanje, a ja kad ne mogni više da odolim, onda se potrbuške povali na tle i njuškaj na pragu, ne bih li štogod ugledao. "Miriše po Božiću" šapni, kad bi miris jelovine prodro kroz režak od vrata. A vani bura vije oko kuće svoje zimsko kolo, snijeg pada u gustim pahuljicama, drva praskaju u ogromnim zelenim pećima. O slatki očinski dome, o nezaboravno doba djetinjstva!"

Skromni grob Jagode Truhelke, Mirogoj, polje 42, razred II/I, broj 50

Ipak, poglavlje "Božić" u "Zlatnim dancima", prvom dijelu Truhelkine poznate trilogije, ultimativna je božićna priča domaće produkcije. Iako se skromna Jagoda nije smatrala umjetnicom (ona progovara iz Zdenkinih usta: "Umjetnica? Ne, to nisam, to je bio jednom moj san. Da u mene ima talenta, pa da umijem vješto oponašati - to znam; ali ono, što čini umjetnika - vedra duša, neuskolebiva vjera u sebe -toga u mene nema; pa zato mi i ne će uspjeti da stvorim išta trajno. S toga sam se već odavna odrekla samostalnog stvaranja. Ovo su kopije, kopije prirode, boja, oblika, i što vjernije oponašaju realnost, to su bolje. Drugo više i ne želim. - A sada, da znate, da me više ne zovete umjetnicom!"), njezina samosvijest i idealizam odlike su velikog umjetnika i gotovo izumrle vrste žene. Oni prožimlju sva njezina djela, što ju čini iznimno autentičnom autoricom koju ne vode trendovi, nego isključivo vlastiti osjećaj za pravdu, obitelj i domoljublje. Upravo zbog njezine autentičnosti, osporavali su joj vrijednost, pogotovo nakon 1945., smatrajući je hrvatskom autoricom, za razliku od jugoslavenski nastrojenih Nazora i Ivane Brlić Mažuranić.

Dok kao odrasla žena čitam o piscima u čija smo djela zavirivali kao djeca, neiskusna i nimalo spremna za razumijevanje povijesnog konteksta ili značaja njihovog stvaralaštva, uvjerena sam da tako i treba biti, da i dalje moramo djecu gnjaviti arhaičnim izrazima i čudnovatim pričama koje, kako odrasli misle, teško uzrokuju simpatije kod suvremene djece. Uvjerena sam da se sjeme tog književnog djela posije u našim glavicama u djetinjstvu i da čitavog života naša znatiželja gnoji to sjeme, koje naposljetku izraste u stablo znanja putem kojeg spoznajemo o sebi, o svojoj obitelji (pamtim kako se mojim lektirama radovala moja mama, i ja se danas radujem - pročitam svaku Frankinu lektiru, i onda o njoj razgovaramo, kao da imamo svoj mali book club), o svojoj kulturi, jeziku, povijesti (kritičari to nazivaju "sentimentalnim kanonom"). Istina jest, lektira se iščitava čitavog života.

"Nad sobom se spustio suton, kroz rešetku peći prosulo se crveno svjetlo žara po sobi, s prozora blistao blijedi snježni sjaj, a zamalo zasvijetli i ulična svjetiljka, pa e razlije kroz prozor svijetlo u sobu. I tako se u tom svjetlomračju divno slušalo pričanje stare Kristine, da se i Ćiro počeo odmicati od vrata, a Dragoš joj gotovo sav legao u krilo pokraj macana, koji je i dalje zadovoljno i voljko preo i hrkao. I Kristina pričala o badnjoj noći."

Zlatni danci, izdanje Matice hrvatske,1942.

"Tu su bile prekrasne jasle pod borom božićnim s djetešcetom, tu su bila kola i tu je bio sam krasni bor s debelim lancima od šarenog papira, sa zlatnim zvjezdicama i sitnim svjećicama.

Da, to je bio sjaj!

- Kuma, ovakva Božića još nismo imali! - uzdahne napokon Anica razblaženo i skromno.

- Da, ovaj put je bio osobito darežljiv! - prihvati otac. - Zato treba da budete dobri i zahvalni, jer vam valjda nikada takav više ne će biti."

Pomalo naivno, odlučila sam djeci čitati "Božić" iz "Zlatnih danaka". Ako ste ovu pripovijest pospremili u zakutke svoga uma, reći ću samo da priča počinje snijegom koji pada nad kućom u kojoj se, maštajući o novim igračkama, prepiru Anica (Jagodin alter ego), Ćiro i Dragoš (Jagodina braća). Dobra su to djeca, ali nestrpljiva - neprestano staru sluškinju Kristinu ispituju: "Kad će doći Božić?" i moljakaju ju da im pripovijeda priču o rođenju Kristovom. Ćiro je mudrac koji je sumnjičav prema tome tko nosi djeci darove, Anica samo mašta o lutki koja će biti još ljepša od njene stare lutke Jelice, a Dragoš, najmlađi od njih, veseli se jer će dobiti novog konjića. Iščekivanju Božića uz pjesmu pridružit će se i kuma, pa i roditelji djece, a moja će moderna djeca (čitaj: obožavatelji ekrana) ispitivati o likovima ove priče, naslućujući da su nekoć bili živi, ako već nisu sada (Juraja je zabezeknula činjenica da je Dragoš, kao i njegovim roditelji, pokopan na osječkom groblju svete Ane, note to self: polje XI, razred I, broj 22), pokušavajući doznati što znače riječi kao što su najedared ili kudjelja, što su rezanci s makom i zašto djeca iz priče poklone dobivaju na Badnjak, a ne na božićno jutro, pozorno slušajući svoju majku koja različitim glasovima ovu pričicu pretvara u igrokaz (čitajući Jeličine riječi posebno sam si dala oduška - oči su razrogačili i naćulili uši!). Dovršivši priču, žurno sam poljubila djecu za laku noć, i izašavši iz sobe, zaplakala, jer Jagodino me sjećanje podsjetilo na Božiće moje bake Julke - na njezinu slamu ispod stolnjaka (nije mi to nikad bilo jasno), na rezance s makom, na njezinog dadu koji je običavao prvi zapjevati. Podsjetilo me na žar (ima li moćnijeg žara od žara obiteljskog ognjišta?) s kojim je pričala o svojim Božićima, pronalazeći svu utjehu i snagu u onome što je nekoć bilo - podsjetilo me na žar s kojim sam njezine uspomene zabilježila na papir, ni ne sluteći o nepodnošljivoj težini božićne trpeze uz koju stoji prazna stolica (samo, ne znam nedostaje li mi toliko baka ili se tek sada pribojavam kakvi će jednog dana biti Božići bez moje majke, ili oboje).

"Anđeo sna raskrilio se nad djecom. Sobom se razlijevalo sitno rumeno svijetlo kandila. Sve je tiho. Ali nije to gluha tišina, već je prozirna, pa u njoj čuješ zvuke, što ih po danu ne čuješ; sitne zvuke, tajanstvene i opet nekuda pouzdane i znane. To su priče djetinje, svijetlo sanci, koji se roče u mučaljivoj noći, da ono kažu, što ne mogu kazati po danu, kad tu nježnu i pahuljavu čeljad smeta nametljivo dnevno svijetlo i dnevna buka..."

"Onda je bio božićni objed. I kuma je bila. Tata je pod stolnjak unakrst metnuo slamu, nasred stola pladanj s pšenicom i jabukom po srijedi, u jabuci svijeća utaknuta, onda se pjevalo, a potom jelo. Bilo je svašta dobra, ali najbolji kumini paprenjaci."