Molto bene jesenja ispovijed

Prošle je nedjelje svećenik čitao prispodobu o razmetnom sinu. Čula sam je toliko puta - proživjela sam je toliko puta. Bila sam umišljeni pravednik, bila sam bezosjećajni rasipnik, tražila sam samu sebe, tražila sam Boga. No, što kad se ušuškamo u svoju predvidljivu svakodnevicu, kad nam je život dobar, kad postanemo sami sebi dovoljni, kad se u spomenutoj priči ne pronalazimo?

Ponekad, čini se da nas jedino tragedija može istrgnuti iz zagrljaja malodušnosti u kojem trunemo.

Te su mi misli prolazile glavom dok sam čitala "Ne miči se" talijanske spisateljice i glumice Margaret Mazzantini - knjigu koju mi je preporučila naša i vaša omiljena knjižničarka - Jasna Andrišić, navevši je kao knjigu koja nije razvikana. Doista, nisam nikad ranije za nju čula, ali otkrivši da je riječ o priči o braku iz muškarčeve perspektive, morala sam ju pronaći. Obožavam takve (padaju mi na pamet "Sedam" Frane Herende i "Priča o jednom braku" Geira Gulliksena, npr.)!

Pripovjedač romana "Ne miči se" (Znanje, 2006.) je Timoteo, sredovječni primarijus kirurgije u talijanskoj bolnici. Jednog dana od svojih kolega saznaje da je u bolnicu zaprimljena njegova petnaestogodišnja kćer, koja je u prometnoj nesreći zadobila po život opasne ozljede. Očajan, dok se njegova jedinorođena Angela bori za život u operacijskoj sali, Timoteo se prisjeća dvostrukog života kojeg je vodio, koji ga je unakazio, izmasakrirao, nanio mu ožiljke koje vrijeme ne može izbrisati. 

"Moja si pružena ruka u svijet, Angelina, u taj svijet koji živi bez smjene godišnjih doba."

Iznimno je zanimljiv način na koji je Mazzantini oživjela Timotea - on je testosteronsko čudovište brutalno sebične ćudi, ali i čovjek koji si ne može priznati da ne zna voljeti, koji za ljubavlju čezne, koji je estrogenski krhak u svojoj neodlučnosti. Tekst ove talijanske umjetnice, koja je rođena u Irskoj, a živi u Rimu, zasićen je, viskozan - vanjski svijet ne uspijeva kontaminirati Timoteovu priču o neuglednoj ženi koju je upoznao, silovao, volio.

"Morao sam otići, nisam se mogao suočiti sa samim sobom pred njom. Bilo bi neprilično, kao osvrnuti se na vlastiti izmet."

Malo jest čudno da se otac svojoj kćerki ispovijeda - da opisuje svoje bludne misli, svoje laži, svoju strast prema ženi koja joj nije majka, ali tragični događaji načeli su ga i primorali ga da naglas prizna (ali ne i da se pokaje?) grijehe o kojima je šutio godinama. Dok se Timoteo prisjeća susreta s Italijom, koju naziva kurvom, korovom, prostakinjom, izgubljenim psom, čitatelj je voajerski obuzet njegovim riječima, pa se ova knjiga čita u jednom dahu. Protagonist romana ni u jednom trenutku ne uspijeva pridobiti čitatelja, nego mu biva sve odbojniji. Ipak, nije sporno, priča ovog čovjeka u neobičnoj krizi srednjih godina koji, uslijed požude koju mu supruga ne umije utoliti, uslijed gubitka oca kojeg mu nitko ne može nadoknaditi, vodi paralelne živote - na periferiji grada, i u njegovom samom centru - iznimno je uvjerljiva, gorljiva, intenzivna, a za takve priče živim. Zbog tog uvida u tuđe živote i čitam.

"Vodili smo ljubav i tek sam kasnije primijetio da sam je volio kao da sam je već izgubio."

"Bila je crni fitilj petrolejke, vatra je bila izvan nje, u nejasnom svjetlu što je obavijalo moje potrebe i sve ono što mi je nedostajalo."

Za filmsku adaptaciju ovog romana zaslužan je autoričin suprug, Sergio Castellitto, koji je i utjelovio mrskog nam doktora Timotea, dok priprostu i nesretnu Italiju glumi Penelope Cruz. Po svemu sudeći, riječ je o temperamentnoj i nasilnoj erotskoj drami, kakvu od Talijana, budimo realni, i očekujemo (jeste li znali da Talijani u svakodnevnom govoru koriste 250 gestikulacija?). Hm, za filmsku večer uz vino i cantuccine dušu dalo!

Ciao!

"Svatko od nas, Angela, sanja nešto što bi izbacilo iz sedla njegov uhodani život. Sanjaš to sjedeći na divanu, raskomoćen u blagostanju koji ti živog pruža svakog dana."

"Bio sam sretan; nikada to inače ne primijetimo, Angela, pitao sam se zašto nas tako ugodan osjećaj uvijek zatekne nepripravne, nepažljive, tako da poznajemo samo čežnju za srećom, ili vječno očekivanje sreće."