Rujan je, dragi ljudi! Jao, volim rujan! Šljive su pokupljene, rakija će se peći, pčelice zuje oko zrelih kruški, a ja kupujem nove bilježnice i školski pribor i napokon će svi u školi vidjeti da sam kul ženska... Čekaj, ne idem u školu već ohoho godina, i ne samo to - sada sam mama jednoj prvašici! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Gdje je škarnicl kad ga mama koja hiperventilira treba?
Vrijeme je za reset, knjiški reset.
1. Morrie utorkom - Mitch Albom
Kad pomislim na knjige koje me umiruju, koje me potiču na razmišljanje svojim slatkim rečenicama nalik aforizmima kojih se nikada ne možemo zasititi, pomislim na "Morrie utorkom", klasik tzv. self help fikcije koji je prvi put objavljen 1997. Memoari Mitcha Alboma, pisca, novinara i glazbenika, utemeljeni su na razgovorima s njegovim umirovljenim profesorom sociologije, Morriejem Schwartzom. Mitch i Morrie, koji je u to vrijeme umirao od ALS-a, nalazili su se utorkom i razgovarali o onome što život čini vrijednim življenja. Ova mala knjižica bogata je životnim lekcijama koje tako često zaboravljamo, a ako budete poželjeli nastaviti u istom tonu, potražite "Posljednje predavanje" Randyja Pauscha, knjigu profesora informatičkih znanosti koji je, kad je saznao da mu preostaje još samo nekoliko mjeseci života, odlučio napisati svojevrsne upute za život, kako svojim studentima tako i svojoj djeci koja ga neće imati priliku poznavati. Knjiga je ovo koju sam često poklanjala, i koju još uvijek često prolistam u potrazi za inspiracijom.
2. Prorok - Halil Džubran
Halil Džubran znan je kao libanonski, maronitski, arapski i američki pjesnik - a ja nisam vrsni poznavatelj poezije. Ipak, zagrijala sam se za prozna djela ovog mistika pa mi je tako u ruke došao "Prorok".
Čekajući brod koji će ga nakon dvanaest godina života u Orfaleseu vratiti na rodni otok, prorok Almustafa po posljednji put želi ostaviti iza sebe - ne misao, nego "srce zaslađeno glađu i žeđu". Svojim sugrađanima nudi univerzalne istine o ljubavi, o braku, o djeci, o velikodušnosti, o hrani, radu, radosti i tuzi. Njegove su rečenice nalik milom pronicanju duše kakvo možemo osjetiti samo tijekom molitve - s razlogom su prevedene na više od sto jezika.
"Budite skupa, ali ne previše blizu; jer hramski su stupovi na razmaku, a hrast i čempres ne rastu jedan drugomu u sjeni."
3. Stolareva kći - Marina Vujčić
Ultimativno vraćanje na tvorničke postavke moguće je samo uz knjigu dnevničkih zapisa znanih kao "Stolareva kći" Marine Vujčić. Knjiga je podijeljena u tri dijela, a u njima autorica piše o osami (ali ne i usamljenosti!), suptilno spominjući inspiraciju za Božu ili Olivera, naznake budućih priča, ali i knjige koje ju nadahnjuju. Tiha, smirena, poticajna, vjerojatno najbolja koju sam lani pročitala - obožavat će ju oni koji poznaju Marinin opus, ali i oni koji se s njim još nisu susreli. Duža recenzija je ovdje.
4. Divljina - Cheryl Strayed
Čak i ako ste gledali filmsku adaptaciju s Reese Witherspoon u ulozi Cheryl, nećete požaliti ako zavirite u knjigu "Divljina". Cheryl Strayed bila je studentica kad je izgubila voljenu majku. Shrvana, pohitala je u svijet droge i promiskuiteta, a onda je neplanirano na benzinskoj postaji kupila vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona sve do države Washington. Bez planinarskog iskustva, nakon kraćih teoretskih priprema, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova. S teškom prtljagom na leđima i na srcu, svakodnevno je hodala, i preživljavala, a ova je knjiga skup maestralno isprepletenih uspomena i putopisnih zapisa. "Divljina" meditativnim riječima grabi u naše dubine i jamčim vam, jednom kad ju pročitate, nećete ju zaboraviti. Duža recenzija je ovdje.
5. Pisma starijeg vraga mlađem - C. S. Lewis
Genijalno djelo kršćanskog apologetika, Chestertonovog nasljednika, napisano je u epistolarnom obliku, satiričnom tonu i posvećeno je njegovom velikom prijatelju J. R. R. Tolkienu. U pismima stariji đavao Screwtape savjetuje mlađeg đavla i nećaka Wormwooda i otkriva mu tajne zavođenja ljudskog roda, odnosno, najveće slabosti čovjeka. U krizi vjere, na novom početku, ma svakodnevno - ova knjiga, napisana prije osamdeset godina, stvorena je za mlake među nama, za one koji vazda žeđaju za Božjom blizinom. Duža recenzija je ovdje.
6. Putovanje po mojoj sobi - Xavier de Maistre
Aristokratu koji je odan vojničkom pozivu u dvadeset i sedmoj godini je određen kućni pritvor zbog sudjelovanja u dvoboju. Iako nikad ranije nije razmišljao o karijeri pisca (knjigu je, naime, izdao njegov brat), ponukan dosadom, u tih četrdesetak dana, on se odlučuje za putovanje dostupno baš svakome "bio on škrtac ili rasipnik, bogataš ili siromah, mlad ili star, rođen u žarkom pojasu ili na krajnjem sjeveru" - za putovanje po njegovoj sobi. Ovo djelo, napisano daleke 1790., must read je za sve sanjare jer Xavier de Maistre piše dirljivo, lirski, ali i duhovito. Namještaj, bakrorez, pismo, portret, sasušeni cvijet, sve može poslužiti kao podsjetnik na ljepotu, na ljubav, ali i na gubitak. Prisilna samoća ponukala ga na razmišljanje o čovjekovoj duši, ali i o njezinoj životinjskoj strani, o umjetnosti, samoljublju, o bijedi površna života, o sreći, zanosu, o ljepoti noćnog neba, a njegove nas misli nadahnjuju i dandanas.
"Ne, nije moj prijatelj nestao u ništavilu; kakva god bila prepreka između nas, vidjet ću ga ponovno. Svoje nade uopće ne zasnivam na silogizmu. To mi potvrđuje let kukca; pa i pogled na polja, miris u zraku, nekakva čarolija koja me okružuje, sve to tako uzdiže moje misli da nepobitan dokaz besmrtnosti žestoko prodire u moju dušu i posvema je obuzima."
7. Zapisi iz podzemlja - F. M. Dostojevski
"...o čemu pošten čovjek može da govori sa najvećim zadovoljstvom?
Odgovor: o sebi.
Onda ću i ja govoriti o sebi."
Revolucionarna novela gospona Dostojevskog, objavljena 1864., u svega stotinjak stranica, predstavlja filozofsku raspravu o čovjeku. Glavni lik jednostavnim se jezikom obraća čitatelju (khm, čovjeku, dakle) i zaključuje - čovjek je nezahvalnik, "stvaralačka životinja, osuđena da svesno teži cilju i da se bavi inženjerskim poslom, naime, da večito i bez predaha krči sebi put - kuda bilo." Naš je pripovjedač superiorniji od drugih, govori svisoka, ali u tome i jest stvar, jasno - Dostojevski piše iz perspektive čovjeka koji se spustio u podzemlje, ali još uvijek priželjkuje da ga se prihvati takvog kakav jest, iz perspektive izoliranog i ozlojeđenog gubitnika, i u nasljeđe nam daje kritiku čovjeka i društva, aktualnu i danas. Možda sam konačno preboljela svoju defetističku fazu (hej, čuda se događaju!), ali nisu me "Zapisi iz podzemlja" osvojili. To pesimistično buncanje bijesnog čovječuljka koji opsesivno generalizira bilo mi je naporno, i s užitkom sam ga DNF-ala. Neka vas to ne smete, ako ste odgovarajućeg raspoloženja, ovo može postati vaša nova omiljena knjiga!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)