Preskoči na glavni sadržaj

Što si u kavu stavila?

Kad sam bila mala, u igri, nekoliko nas, martinskih fakina, nabasalo je na osinje gnijezdo. Uznemirene ose izbole su nas po glavama, leđima, gdje god su stigle. Iako smo jaukali zbog otrova koji se širio našim tijelima, teže je bilo je otrpjeti jezikovu juhu mama i baka koje su sinkronizirano posegnule za rakijom kako bi spriječile oticanje na mjestima uboda. "Nisu stari ljudi bili ludi", kaže moja mama kad god se prisjetimo bakine hitne intervencije. Za suhu kožu koristi nevenovu ili gavezovu mast, na opekline namaži med, protiv hemoroida bori se svinjskom mašću, kašalj liječi sirupom od lovora i šećera, i ne zaboravi - nema toga što neće popraviti malo kamilice. Nisu stari ljudi bili ludi.


Uvjerene u moć prirode, kad nam je Silvija na sastanku book cluba ispričala kratak sadržaj knjige "Izgubljena ljekarna" američke književnice Sarah Penner, zdušno smo se, ženski, zagrijale za mega popularnu knjigu koju je gotovo nemoguće pronaći raspoloživu u našoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je jamčila odgovore na pitanja - čemu služe listovi crvenog naprstka, a čemu listovi valerijane, muškatne kadulje ili tamariska, a ispričana je u tri ženska glasa. Prvi glas, onaj Nelle iz Londona osamnaestog stoljeća, nekoć časne ljekarnice koja prodaje otrove, isprepliće se s glasom Caroline, Amerikanke u posjetu sadašnjem Londonu, ali i glasom mlade ljekarničine klijentice, dvanaestogodišnje Elize koja na račun svoje gospodarice kupuje otrov namijenjen gospodaričinom mužu i pokreće čitav niz nesretnih događaja.


"Moja majka čvrsto se držala tog načela, usađujući mi od rane dobi važnost pružanja sigurnog utočišta - mjesta za ozdravljenje - za žene."

Nella je četrdesetogodišnja žena koja, mučena kroničnom boli, preispituje svoje životne odluke, prisjećajući se svoje majke, od koje je vještinu, ali i skrivenu ljekarnu u srcu Londona, naslijedila. Njezina je majka željela sigurno mjesto namijenjeno ženama, ali tragedija u Nellinom životu izmiješala je karte pa si Nella uzela u poslanje da ogorčenim suprugama i ljubavnicama u ruke stavlja željene otrove. Njezina je ljekarna tajna, izgubljena je, ali Bog zna da ono što je izgubljeno ne ostaje izgubljeno dovijeka.


Caroline, moderna žena koja uslijed bračnog brodoloma sama stiže u London, spontano se priključuje mudlurkingu iliti muljacima na rijeci Temzi i ondje pronalazi ljekarničku bočicu od koje joj zaigra godinama zanemarivan istraživački instinkt. Odlučna u nakani da otkrije kome je bočica pripadala, Caroline se upušta u otkrivanje tajni starih više od dvjesto godina, koje će razotkriti i ono skriveno u njoj.

"Osjetila sam čudnu povezanost s onim tko je zadnji držao tu bočicu u rukama - prirodno srodstvo s osobom čiji su se prsti zadnji otisnuli na staklu kao što su moji sada činili."

Za razliku od Nelle i Caroline, Eliza je tek djevojčica, suviše odana i naivna za ovaj svijet. Hoće li ona u Nellin život donijeti dugo čekanu promjenu ili će ugroziti njezin život?

"U toliko velikom gradu čak se i siromašna djevojka može pretvoriti može pretvoriti u sve što želi biti."

Zahvaljujući autoričinoj aktivnosti na društvenim mrežama, saznala sam da je nacrt njezinog prvog romana odbijen uz komentar da se žene u romanu ne smiju naći na suprotstavljenim stranama i da muškarac nipošto ne smije biti rješenje njihovih problema. Sarah Penner, žena s karijerom u financijama, držala se te čarobne formule pa se ovaj roman reklamira kao priča o snažnim ženama - valjda su ogorčenost, neodlučnost i kukavičluk sinonimi za snagu - ali ne mogu reći da me privukao njegov feministički aspekt.

"Bol u srcu zajednička je svima i ne bira stalež."


Iako su mi reakcije likova u mnogočemu bile neshvatljive (ali, zato i čitamo!), ambiciozni pothvat da se kroz perspektive tek tri lika prikaže priča stara dva stoljeća hvale je vrijedan, i uspješno je izveden. Možda jezik žena osamnaestog stoljeća nije dovoljno arhaičan (lijek za to može biti audio verzija ove knjige - britanski naglasak čuda čini), možda se pojam žene današnjice, koja zanemaruje svoje potrebe nauštrb drugog bića, već izlizao od upotrebe, ali su cliffhangeri na kraju svakog poglavlja savršeno izvedeni - ponekad se čini da Nella svoja vrata na kraju poglavlja zatvara, a da ih Caroline na početku sljedećeg poglavlja otvara. Misterioznom atmosferom knjiga podsjeća na "Hamnet", budući da je Nella dijabolična verzija Agnes, a knjiga o osvetoljubivim ženama koje, prije ili kasnije, u mulju svog života pronalaze svoje istine, idealan je izbor za čitateljski klub i za čitanje tijekom lijenog kišnog nedjeljnog popodneva.


Fotografije - Ljetnikovac u Tikvešu, Kopački rit

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...