Preskoči na glavni sadržaj

Što si u kavu stavila?

Kad sam bila mala, u igri, nekoliko nas, martinskih fakina, nabasalo je na osinje gnijezdo. Uznemirene ose izbole su nas po glavama, leđima, gdje god su stigle. Iako smo jaukali zbog otrova koji se širio našim tijelima, teže je bilo je otrpjeti jezikovu juhu mama i baka koje su sinkronizirano posegnule za rakijom kako bi spriječile oticanje na mjestima uboda. "Nisu stari ljudi bili ludi", kaže moja mama kad god se prisjetimo bakine hitne intervencije. Za suhu kožu koristi nevenovu ili gavezovu mast, na opekline namaži med, protiv hemoroida bori se svinjskom mašću, kašalj liječi sirupom od lovora i šećera, i ne zaboravi - nema toga što neće popraviti malo kamilice. Nisu stari ljudi bili ludi.


Uvjerene u moć prirode, kad nam je Silvija na sastanku book cluba ispričala kratak sadržaj knjige "Izgubljena ljekarna" američke književnice Sarah Penner, zdušno smo se, ženski, zagrijale za mega popularnu knjigu koju je gotovo nemoguće pronaći raspoloživu u našoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je jamčila odgovore na pitanja - čemu služe listovi crvenog naprstka, a čemu listovi valerijane, muškatne kadulje ili tamariska, a ispričana je u tri ženska glasa. Prvi glas, onaj Nelle iz Londona osamnaestog stoljeća, nekoć časne ljekarnice koja prodaje otrove, isprepliće se s glasom Caroline, Amerikanke u posjetu sadašnjem Londonu, ali i glasom mlade ljekarničine klijentice, dvanaestogodišnje Elize koja na račun svoje gospodarice kupuje otrov namijenjen gospodaričinom mužu i pokreće čitav niz nesretnih događaja.


"Moja majka čvrsto se držala tog načela, usađujući mi od rane dobi važnost pružanja sigurnog utočišta - mjesta za ozdravljenje - za žene."

Nella je četrdesetogodišnja žena koja, mučena kroničnom boli, preispituje svoje životne odluke, prisjećajući se svoje majke, od koje je vještinu, ali i skrivenu ljekarnu u srcu Londona, naslijedila. Njezina je majka željela sigurno mjesto namijenjeno ženama, ali tragedija u Nellinom životu izmiješala je karte pa si Nella uzela u poslanje da ogorčenim suprugama i ljubavnicama u ruke stavlja željene otrove. Njezina je ljekarna tajna, izgubljena je, ali Bog zna da ono što je izgubljeno ne ostaje izgubljeno dovijeka.


Caroline, moderna žena koja uslijed bračnog brodoloma sama stiže u London, spontano se priključuje mudlurkingu iliti muljacima na rijeci Temzi i ondje pronalazi ljekarničku bočicu od koje joj zaigra godinama zanemarivan istraživački instinkt. Odlučna u nakani da otkrije kome je bočica pripadala, Caroline se upušta u otkrivanje tajni starih više od dvjesto godina, koje će razotkriti i ono skriveno u njoj.

"Osjetila sam čudnu povezanost s onim tko je zadnji držao tu bočicu u rukama - prirodno srodstvo s osobom čiji su se prsti zadnji otisnuli na staklu kao što su moji sada činili."

Za razliku od Nelle i Caroline, Eliza je tek djevojčica, suviše odana i naivna za ovaj svijet. Hoće li ona u Nellin život donijeti dugo čekanu promjenu ili će ugroziti njezin život?

"U toliko velikom gradu čak se i siromašna djevojka može pretvoriti može pretvoriti u sve što želi biti."

Zahvaljujući autoričinoj aktivnosti na društvenim mrežama, saznala sam da je nacrt njezinog prvog romana odbijen uz komentar da se žene u romanu ne smiju naći na suprotstavljenim stranama i da muškarac nipošto ne smije biti rješenje njihovih problema. Sarah Penner, žena s karijerom u financijama, držala se te čarobne formule pa se ovaj roman reklamira kao priča o snažnim ženama - valjda su ogorčenost, neodlučnost i kukavičluk sinonimi za snagu - ali ne mogu reći da me privukao njegov feministički aspekt.

"Bol u srcu zajednička je svima i ne bira stalež."


Iako su mi reakcije likova u mnogočemu bile neshvatljive (ali, zato i čitamo!), ambiciozni pothvat da se kroz perspektive tek tri lika prikaže priča stara dva stoljeća hvale je vrijedan, i uspješno je izveden. Možda jezik žena osamnaestog stoljeća nije dovoljno arhaičan (lijek za to može biti audio verzija ove knjige - britanski naglasak čuda čini), možda se pojam žene današnjice, koja zanemaruje svoje potrebe nauštrb drugog bića, već izlizao od upotrebe, ali su cliffhangeri na kraju svakog poglavlja savršeno izvedeni - ponekad se čini da Nella svoja vrata na kraju poglavlja zatvara, a da ih Caroline na početku sljedećeg poglavlja otvara. Misterioznom atmosferom knjiga podsjeća na "Hamnet", budući da je Nella dijabolična verzija Agnes, a knjiga o osvetoljubivim ženama koje, prije ili kasnije, u mulju svog života pronalaze svoje istine, idealan je izbor za čitateljski klub i za čitanje tijekom lijenog kišnog nedjeljnog popodneva.


Fotografije - Ljetnikovac u Tikvešu, Kopački rit

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...