Preskoči na glavni sadržaj

Što si u kavu stavila?

Kad sam bila mala, u igri, nekoliko nas, martinskih fakina, nabasalo je na osinje gnijezdo. Uznemirene ose izbole su nas po glavama, leđima, gdje god su stigle. Iako smo jaukali zbog otrova koji se širio našim tijelima, teže je bilo je otrpjeti jezikovu juhu mama i baka koje su sinkronizirano posegnule za rakijom kako bi spriječile oticanje na mjestima uboda. "Nisu stari ljudi bili ludi", kaže moja mama kad god se prisjetimo bakine hitne intervencije. Za suhu kožu koristi nevenovu ili gavezovu mast, na opekline namaži med, protiv hemoroida bori se svinjskom mašću, kašalj liječi sirupom od lovora i šećera, i ne zaboravi - nema toga što neće popraviti malo kamilice. Nisu stari ljudi bili ludi.


Uvjerene u moć prirode, kad nam je Silvija na sastanku book cluba ispričala kratak sadržaj knjige "Izgubljena ljekarna" američke književnice Sarah Penner, zdušno smo se, ženski, zagrijale za mega popularnu knjigu koju je gotovo nemoguće pronaći raspoloživu u našoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Knjiga je jamčila odgovore na pitanja - čemu služe listovi crvenog naprstka, a čemu listovi valerijane, muškatne kadulje ili tamariska, a ispričana je u tri ženska glasa. Prvi glas, onaj Nelle iz Londona osamnaestog stoljeća, nekoć časne ljekarnice koja prodaje otrove, isprepliće se s glasom Caroline, Amerikanke u posjetu sadašnjem Londonu, ali i glasom mlade ljekarničine klijentice, dvanaestogodišnje Elize koja na račun svoje gospodarice kupuje otrov namijenjen gospodaričinom mužu i pokreće čitav niz nesretnih događaja.


"Moja majka čvrsto se držala tog načela, usađujući mi od rane dobi važnost pružanja sigurnog utočišta - mjesta za ozdravljenje - za žene."

Nella je četrdesetogodišnja žena koja, mučena kroničnom boli, preispituje svoje životne odluke, prisjećajući se svoje majke, od koje je vještinu, ali i skrivenu ljekarnu u srcu Londona, naslijedila. Njezina je majka željela sigurno mjesto namijenjeno ženama, ali tragedija u Nellinom životu izmiješala je karte pa si Nella uzela u poslanje da ogorčenim suprugama i ljubavnicama u ruke stavlja željene otrove. Njezina je ljekarna tajna, izgubljena je, ali Bog zna da ono što je izgubljeno ne ostaje izgubljeno dovijeka.


Caroline, moderna žena koja uslijed bračnog brodoloma sama stiže u London, spontano se priključuje mudlurkingu iliti muljacima na rijeci Temzi i ondje pronalazi ljekarničku bočicu od koje joj zaigra godinama zanemarivan istraživački instinkt. Odlučna u nakani da otkrije kome je bočica pripadala, Caroline se upušta u otkrivanje tajni starih više od dvjesto godina, koje će razotkriti i ono skriveno u njoj.

"Osjetila sam čudnu povezanost s onim tko je zadnji držao tu bočicu u rukama - prirodno srodstvo s osobom čiji su se prsti zadnji otisnuli na staklu kao što su moji sada činili."

Za razliku od Nelle i Caroline, Eliza je tek djevojčica, suviše odana i naivna za ovaj svijet. Hoće li ona u Nellin život donijeti dugo čekanu promjenu ili će ugroziti njezin život?

"U toliko velikom gradu čak se i siromašna djevojka može pretvoriti može pretvoriti u sve što želi biti."

Zahvaljujući autoričinoj aktivnosti na društvenim mrežama, saznala sam da je nacrt njezinog prvog romana odbijen uz komentar da se žene u romanu ne smiju naći na suprotstavljenim stranama i da muškarac nipošto ne smije biti rješenje njihovih problema. Sarah Penner, žena s karijerom u financijama, držala se te čarobne formule pa se ovaj roman reklamira kao priča o snažnim ženama - valjda su ogorčenost, neodlučnost i kukavičluk sinonimi za snagu - ali ne mogu reći da me privukao njegov feministički aspekt.

"Bol u srcu zajednička je svima i ne bira stalež."


Iako su mi reakcije likova u mnogočemu bile neshvatljive (ali, zato i čitamo!), ambiciozni pothvat da se kroz perspektive tek tri lika prikaže priča stara dva stoljeća hvale je vrijedan, i uspješno je izveden. Možda jezik žena osamnaestog stoljeća nije dovoljno arhaičan (lijek za to može biti audio verzija ove knjige - britanski naglasak čuda čini), možda se pojam žene današnjice, koja zanemaruje svoje potrebe nauštrb drugog bića, već izlizao od upotrebe, ali su cliffhangeri na kraju svakog poglavlja savršeno izvedeni - ponekad se čini da Nella svoja vrata na kraju poglavlja zatvara, a da ih Caroline na početku sljedećeg poglavlja otvara. Misterioznom atmosferom knjiga podsjeća na "Hamnet", budući da je Nella dijabolična verzija Agnes, a knjiga o osvetoljubivim ženama koje, prije ili kasnije, u mulju svog života pronalaze svoje istine, idealan je izbor za čitateljski klub i za čitanje tijekom lijenog kišnog nedjeljnog popodneva.


Fotografije - Ljetnikovac u Tikvešu, Kopački rit

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...