Preskoči na glavni sadržaj

Molto bene jesenja ispovijed

Prošle je nedjelje svećenik čitao prispodobu o razmetnom sinu. Čula sam je toliko puta - proživjela sam je toliko puta. Bila sam umišljeni pravednik, bila sam bezosjećajni rasipnik, tražila sam samu sebe, tražila sam Boga. No, što kad se ušuškamo u svoju predvidljivu svakodnevicu, kad nam je život dobar, kad postanemo sami sebi dovoljni, kad se u spomenutoj priči ne pronalazimo?

Ponekad, čini se da nas jedino tragedija može istrgnuti iz zagrljaja malodušnosti u kojem trunemo.

Te su mi misli prolazile glavom dok sam čitala "Ne miči se" talijanske spisateljice i glumice Margaret Mazzantini - knjigu koju mi je preporučila naša i vaša omiljena knjižničarka - Jasna Andrišić, navevši je kao knjigu koja nije razvikana. Doista, nisam nikad ranije za nju čula, ali otkrivši da je riječ o priči o braku iz muškarčeve perspektive, morala sam ju pronaći. Obožavam takve (padaju mi na pamet "Sedam" Frane Herende i "Priča o jednom braku" Geira Gulliksena, npr.)!


Pripovjedač romana "Ne miči se" (Znanje, 2006.) je Timoteo, sredovječni primarijus kirurgije u talijanskoj bolnici. Jednog dana od svojih kolega saznaje da je u bolnicu zaprimljena njegova petnaestogodišnja kćer, koja je u prometnoj nesreći zadobila po život opasne ozljede. Očajan, dok se njegova jedinorođena Angela bori za život u operacijskoj sali, Timoteo se prisjeća dvostrukog života kojeg je vodio, koji ga je unakazio, izmasakrirao, nanio mu ožiljke koje vrijeme ne može izbrisati. 

"Moja si pružena ruka u svijet, Angelina, u taj svijet koji živi bez smjene godišnjih doba."

Iznimno je zanimljiv način na koji je Mazzantini oživjela Timotea - on je testosteronsko čudovište brutalno sebične ćudi, ali i čovjek koji si ne može priznati da ne zna voljeti, koji za ljubavlju čezne, koji je estrogenski krhak u svojoj neodlučnosti. Tekst ove talijanske umjetnice, koja je rođena u Irskoj, a živi u Rimu, zasićen je, viskozan - vanjski svijet ne uspijeva kontaminirati Timoteovu priču o neuglednoj ženi koju je upoznao, silovao, volio.

"Morao sam otići, nisam se mogao suočiti sa samim sobom pred njom. Bilo bi neprilično, kao osvrnuti se na vlastiti izmet."

Malo jest čudno da se otac svojoj kćerki ispovijeda - da opisuje svoje bludne misli, svoje laži, svoju strast prema ženi koja joj nije majka, ali tragični događaji načeli su ga i primorali ga da naglas prizna (ali ne i da se pokaje?) grijehe o kojima je šutio godinama. Dok se Timoteo prisjeća susreta s Italijom, koju naziva kurvom, korovom, prostakinjom, izgubljenim psom, čitatelj je voajerski obuzet njegovim riječima, pa se ova knjiga čita u jednom dahu. Protagonist romana ni u jednom trenutku ne uspijeva pridobiti čitatelja, nego mu biva sve odbojniji. Ipak, nije sporno, priča ovog čovjeka u neobičnoj krizi srednjih godina koji, uslijed požude koju mu supruga ne umije utoliti, uslijed gubitka oca kojeg mu nitko ne može nadoknaditi, vodi paralelne živote - na periferiji grada, i u njegovom samom centru - iznimno je uvjerljiva, gorljiva, intenzivna, a za takve priče živim. Zbog tog uvida u tuđe živote i čitam.

"Vodili smo ljubav i tek sam kasnije primijetio da sam je volio kao da sam je već izgubio."


"Bila je crni fitilj petrolejke, vatra je bila izvan nje, u nejasnom svjetlu što je obavijalo moje potrebe i sve ono što mi je nedostajalo."

Za filmsku adaptaciju ovog romana zaslužan je autoričin suprug, Sergio Castellitto, koji je i utjelovio mrskog nam doktora Timotea, dok priprostu i nesretnu Italiju glumi Penelope Cruz. Po svemu sudeći, riječ je o temperamentnoj i nasilnoj erotskoj drami, kakvu od Talijana, budimo realni, i očekujemo (jeste li znali da Talijani u svakodnevnom govoru koriste 250 gestikulacija?). Hm, za filmsku večer uz vino i cantuccine dušu dalo!

Ciao!

"Svatko od nas, Angela, sanja nešto što bi izbacilo iz sedla njegov uhodani život. Sanjaš to sjedeći na divanu, raskomoćen u blagostanju koji ti živog pruža svakog dana."


"Bio sam sretan; nikada to inače ne primijetimo, Angela, pitao sam se zašto nas tako ugodan osjećaj uvijek zatekne nepripravne, nepažljive, tako da poznajemo samo čežnju za srećom, ili vječno očekivanje sreće."

Primjedbe

  1. Iz muškarčeve perspektive, ali pisala žena. ;) Mislim da je bolje čitati muške autore za takve uvide. Žene pišu ono što žele, a ne ono što jest.

    OdgovoriIzbriši
  2. Inače, knjiu nisam čitala, ali zvuči zanimljivo. vala na preporuci. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...