Preskoči na glavni sadržaj

Rosa Salvaje, indeed

Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu haljinu za Elzu, Juraj ne želi kapu na glavi pa moram smisliti diverziju kako bi zaboravio da mu je na glavi, Franka kaže "mama" pedeset puta prije nego stignemo do vrtića do kojeg imamo par minuta vožnje. Ostavljam ih teti Anamariji i teti Steli (Juraj opet plače, vjerojatno će opet štrajkati glađu cijeli dan), znojna i umorna, zuji mi u glavi. Na poslu se resetiram (doduše, jučer sam cijelo jutro na poslu bila s otkopčanom bluzom - dugmad je na leđima, pa nitko nije prije primijetio), a onda popodne sve ispočetka. Čini mi se kao da neprestano balansiram između manične žene koja obožava svoj život i živčane babetine kojoj sve ide na živce. Iscrpljujuće je. Žive li i druge žene u tom stanju "želim zamrznuti vrijeme da moja djeca nikad ne odrastu/kad će već odrasti i početi se sami brinuti za sebe"?

Srećom, imam prijatelje koji znaju preporučiti lijek za živčani dio moje persone - tako sam se neki dan žalila prijateljici da sam već tjednima u čitateljskoj krizi, da sam odveć rastresena da uzmem ijedan roman u ruke, ali da mi se čita knjiga o ženi s puno djece. "Postoji li takva?", upitala sam, a ona reče: "Postoji!" i pošalje link s Verbumove stranice.

Knjigu "Kako biti sretan s 1, 2, 3... djece?" Španjolka Rosa Pich-Aguilera Roca napisala je 2013. godine nakon seminara o obitelji koji se održavao u Dubrovniku, sa željom da priča o njezinoj obitelji inspirira što više ljudi. Rosa je, naime, žena koja je rodila 18 (slovima: o s a m n a e s t e r o) djece! Ona i njezin suprug Chema vjenčali su se 1989. godine i sanjali o velikoj obitelji - za drugo niti ne znaju, oboje su iz XXL obitelji. Njihova najstarija kćer Carmen rođena je sa srčanom manom, i umrla je s 22 godine, godinu dana prije nego je Rosa napisala knjigu. Javier i Montse, potom, umrli su iste godine, također zbog problema sa srcem, i svi su Rosi i njenom suprugu savjetovali da nemaju više djece. Ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i vjeri u Boga, njihovo petnaestoro djece (Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Álvaro, the twins Pepa and Pepe, Pablo, Tomás, Lolita i Rafael) danas predstavlja budućnost Španjolske. O njihovoj obitelji snimljeni su fimovi, napisani brojni članci, ali, vjerujem, ništa ne oduševljava više od knjige u kojoj Rosa objašnjava kako funkcionira njihova velika obitelj.



 
Nema tu velike filozofije. Rosa je od četrnaeste godine radila u očevoj tvornici tekstila, školovala se za dizajnericu tekstila, a u jedanaestoj trudnoći (blizanačkoj, k tome!), zaposlena na pola radnog vremena, završila je magisterij poslovnog upravljanja - žena je nesalomljiva. Iz njene knjige iskače taj njen vedri duh, ta želja za pustolovinom, taj žena-majka-kraljica stav zahvaljujući kojem obitelj i funkcionira. S Rosom nema zezancije - svatko u kući zna svoje zaduženje (početkom mjeseca zajedno raspravljaju i dijele zaduženja i ona ostaju na zidu cijeloga mjeseca), svi moraju biti samostalni i odgovorni, znati da valja biti iskren, da uvijek možeš početi ispočetka, a da roditelji odlučuju o tome što je za dijete najbolje. U kući Pich-Aguilera sve je k'o po špagi, pomislio bi čovjek, no, nije uvijek tako - i njihova djeca na težak su način učila da ne mogu kupiti igračku ili slatkiš svaki put kad odu u dućan, da je dijete koje nije kažnjeno za loše postupke zapravo zanemareno i da roditelji njihovih prijatelja dopuštaju djeci sve samo zato da izbjegnu sukob, i njihova djeca su bježala od kuće na zabave i bila nemarna u školi, i njihova djeca zanovjetaju i mamaču po cijeli dan, ali, kad dođe vrijeme zajedničkog objeda, Rosina kćer zna reći: "Moram do toaleta, ali ne počinjite bez mene, da nešto ne propustim!" Nije li takvo zajedništvo ono čemu sve obitelji teže? "Da, ali nisu li djeca željna pažnje budući da je njih toliko, a roditelja je samo dvoje?", ljudi se pitaju, a Rosa odgovara da njen najmlađi sin, kad dođe iz vrtića, dobije - ne samo poljubac od mame i tate - nego i od svih četrnaestero braće i sestara. Zamislite koliko je to poljubaca, koliko je to ljubavi!


 
"To je tvornica djece", govorili su snimatelji kad bi snimali Rosin i Chemin krevet za potrebe dokumentarnog filma ili kojekakvog intervjua. Rosa se nikome ne opravdava, muž i žena samostalno moraju odlučiti o svojoj obitelji, i oduprijeti se pritisku društva koje njeguje predrasude kao svoje najveće blago. "Samo jako volim svog muža", govori Rosa sa smješkom i uvjerenjem da je svako njihovo dijete istinski plod njihove ljubavi. Nažalost, otac ove velike obitelji i Rosin suprug, preminuo je 2017. nakon kratke bolesti, no, sigurna sam, Rosin duh nije se slomio - jača je nego ikad. Mora biti, jer djeci nema boljeg uzora od čvrste majke koja se ne boji priznati da ponekad ujutro plače sat vremena kad se sjeti svoje Carmen, majke koja se ne srami priznati da joj je potrebno vrijeme samo za nju, majke koja djecu nikada ne uspoređuje, dobro poznavajući njihove mane i vrline, koju u odgoju uvijek vodi misao da je važno shvatiti da svako naše djelo nosi posljedice - jednostavno, od žene koja se ničega ne boji i koju vodi misao da smo stvoreni da volimo i da naša ljudska priroda sreću pronalazi samo voleći druge. Koja inspiracija!




"Prijateljice me često pitaju: "Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje. Moji prijatelji znaju da imam osamnastero djece, da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati. "Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva?" Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te i tamo, dolaziš na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva? "Želite znati koja je moja tajna? Što je to čime se "fiksam"?" E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno. Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga, nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...