Preskoči na glavni sadržaj

Rosa Salvaje, indeed

Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu haljinu za Elzu, Juraj ne želi kapu na glavi pa moram smisliti diverziju kako bi zaboravio da mu je na glavi, Franka kaže "mama" pedeset puta prije nego stignemo do vrtića do kojeg imamo par minuta vožnje. Ostavljam ih teti Anamariji i teti Steli (Juraj opet plače, vjerojatno će opet štrajkati glađu cijeli dan), znojna i umorna, zuji mi u glavi. Na poslu se resetiram (doduše, jučer sam cijelo jutro na poslu bila s otkopčanom bluzom - dugmad je na leđima, pa nitko nije prije primijetio), a onda popodne sve ispočetka. Čini mi se kao da neprestano balansiram između manične žene koja obožava svoj život i živčane babetine kojoj sve ide na živce. Iscrpljujuće je. Žive li i druge žene u tom stanju "želim zamrznuti vrijeme da moja djeca nikad ne odrastu/kad će već odrasti i početi se sami brinuti za sebe"?

Srećom, imam prijatelje koji znaju preporučiti lijek za živčani dio moje persone - tako sam se neki dan žalila prijateljici da sam već tjednima u čitateljskoj krizi, da sam odveć rastresena da uzmem ijedan roman u ruke, ali da mi se čita knjiga o ženi s puno djece. "Postoji li takva?", upitala sam, a ona reče: "Postoji!" i pošalje link s Verbumove stranice.

Knjigu "Kako biti sretan s 1, 2, 3... djece?" Španjolka Rosa Pich-Aguilera Roca napisala je 2013. godine nakon seminara o obitelji koji se održavao u Dubrovniku, sa željom da priča o njezinoj obitelji inspirira što više ljudi. Rosa je, naime, žena koja je rodila 18 (slovima: o s a m n a e s t e r o) djece! Ona i njezin suprug Chema vjenčali su se 1989. godine i sanjali o velikoj obitelji - za drugo niti ne znaju, oboje su iz XXL obitelji. Njihova najstarija kćer Carmen rođena je sa srčanom manom, i umrla je s 22 godine, godinu dana prije nego je Rosa napisala knjigu. Javier i Montse, potom, umrli su iste godine, također zbog problema sa srcem, i svi su Rosi i njenom suprugu savjetovali da nemaju više djece. Ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i vjeri u Boga, njihovo petnaestoro djece (Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Álvaro, the twins Pepa and Pepe, Pablo, Tomás, Lolita i Rafael) danas predstavlja budućnost Španjolske. O njihovoj obitelji snimljeni su fimovi, napisani brojni članci, ali, vjerujem, ništa ne oduševljava više od knjige u kojoj Rosa objašnjava kako funkcionira njihova velika obitelj.



 
Nema tu velike filozofije. Rosa je od četrnaeste godine radila u očevoj tvornici tekstila, školovala se za dizajnericu tekstila, a u jedanaestoj trudnoći (blizanačkoj, k tome!), zaposlena na pola radnog vremena, završila je magisterij poslovnog upravljanja - žena je nesalomljiva. Iz njene knjige iskače taj njen vedri duh, ta želja za pustolovinom, taj žena-majka-kraljica stav zahvaljujući kojem obitelj i funkcionira. S Rosom nema zezancije - svatko u kući zna svoje zaduženje (početkom mjeseca zajedno raspravljaju i dijele zaduženja i ona ostaju na zidu cijeloga mjeseca), svi moraju biti samostalni i odgovorni, znati da valja biti iskren, da uvijek možeš početi ispočetka, a da roditelji odlučuju o tome što je za dijete najbolje. U kući Pich-Aguilera sve je k'o po špagi, pomislio bi čovjek, no, nije uvijek tako - i njihova djeca na težak su način učila da ne mogu kupiti igračku ili slatkiš svaki put kad odu u dućan, da je dijete koje nije kažnjeno za loše postupke zapravo zanemareno i da roditelji njihovih prijatelja dopuštaju djeci sve samo zato da izbjegnu sukob, i njihova djeca su bježala od kuće na zabave i bila nemarna u školi, i njihova djeca zanovjetaju i mamaču po cijeli dan, ali, kad dođe vrijeme zajedničkog objeda, Rosina kćer zna reći: "Moram do toaleta, ali ne počinjite bez mene, da nešto ne propustim!" Nije li takvo zajedništvo ono čemu sve obitelji teže? "Da, ali nisu li djeca željna pažnje budući da je njih toliko, a roditelja je samo dvoje?", ljudi se pitaju, a Rosa odgovara da njen najmlađi sin, kad dođe iz vrtića, dobije - ne samo poljubac od mame i tate - nego i od svih četrnaestero braće i sestara. Zamislite koliko je to poljubaca, koliko je to ljubavi!


 
"To je tvornica djece", govorili su snimatelji kad bi snimali Rosin i Chemin krevet za potrebe dokumentarnog filma ili kojekakvog intervjua. Rosa se nikome ne opravdava, muž i žena samostalno moraju odlučiti o svojoj obitelji, i oduprijeti se pritisku društva koje njeguje predrasude kao svoje najveće blago. "Samo jako volim svog muža", govori Rosa sa smješkom i uvjerenjem da je svako njihovo dijete istinski plod njihove ljubavi. Nažalost, otac ove velike obitelji i Rosin suprug, preminuo je 2017. nakon kratke bolesti, no, sigurna sam, Rosin duh nije se slomio - jača je nego ikad. Mora biti, jer djeci nema boljeg uzora od čvrste majke koja se ne boji priznati da ponekad ujutro plače sat vremena kad se sjeti svoje Carmen, majke koja se ne srami priznati da joj je potrebno vrijeme samo za nju, majke koja djecu nikada ne uspoređuje, dobro poznavajući njihove mane i vrline, koju u odgoju uvijek vodi misao da je važno shvatiti da svako naše djelo nosi posljedice - jednostavno, od žene koja se ničega ne boji i koju vodi misao da smo stvoreni da volimo i da naša ljudska priroda sreću pronalazi samo voleći druge. Koja inspiracija!




"Prijateljice me često pitaju: "Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje. Moji prijatelji znaju da imam osamnastero djece, da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati. "Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva?" Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te i tamo, dolaziš na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva? "Želite znati koja je moja tajna? Što je to čime se "fiksam"?" E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno. Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga, nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...