Preskoči na glavni sadržaj

Kolika tajna je to

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 
Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.



Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama." "Nemoj misliti na to." "Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."



Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...