Kolika tajna je to

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 

Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.

Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama." "Nemoj misliti na to." "Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."

Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."