Preskoči na glavni sadržaj

Kolika tajna je to

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 
Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.



Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama." "Nemoj misliti na to." "Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."



Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...