Preskoči na glavni sadržaj

Kolika tajna je to

Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 
Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.



Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama." "Nemoj misliti na to." "Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."



Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!" "Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...