Ima večeri kad se pogledam u ogledalo, sva podbula od umora i natečena od suza, i kažem si: "Da, definitivno ne smiješ imati više djece. No mom of the year award there. Samo psihoterapija u skoroj budućnosti djece koju tobože odgajaš." A onda, već sljedeći dan, zaljubim se u tu djecu koja su me dan prije izludila svojim zahtjevima, otimanjem igračaka i mamakanjem - dok jedno želi big chunk pažnje za sebe, a drugo svu pažnju besramno krade svojim #terribletwo držanjem za mamine skute (nadam se da je riječ o vrhuncu ove faze jerbo ću se pretvoriti u Mommie Dearest uskoro). Ne znam ima li tu osnove za dijagnozu bipolarnog poremećaja, radi li se o stockholmskom sindromu (posljednja dva tjedna sam na godišnjem odmoru, hm, da, prekriži to - doma sam s djecom i mužem) ili je riječ o nekoj čudnoj transcendentalnoj ljubavi, ali ima dana kad sam uvjerena da su moja djeca najbolji čudaci na svijetu - da nitko ne ide spavati s pola abecede kao Juraj (ovim karticama sa slovima može se zabavljati pola dana), da nitko ne može provesti više sati crtajući od Franke (u moju obranu, većinu njenih radova recikliram, ipak smo ograničeni stambenim prostorom) - i da sam prava sretnica što gledam njihove male živote izbliza. A onda ponovno dođu crni dani - sjetim se svih svojih nestrpljivih ispada, urlanja, riječi koje sam izrekla na rubu živaca (imam najtolerantnije susjede na svijetu) i grižnje savjesti (dođe ona ruku pod ruku s laktacijom) zbog svakog propusta koji mi je na čelo naljepio etiketu "loša mama."
Nisam imala namjeru siječanj provesti čitajući dječju literaturu, kunem se, ali neki dan sam s Frankom bila u knjižnici i netko je opet zatražio knjigu Davida Walliamsa - i nisam imala izbora. Ni sama ne mogu u to povjerovati, ali to se dogodi kad god se nađem na dječjem odjelu gradske knjižnice - neki tata traži od knjižničarke "Dječaka u haljini" ili "Ledeno čudovište" ili neka djevojčica želi posuditi "Tetku probisvjetku" ili "Gospodina Gnjusa" (na taj sam se način i upoznala sa svim naslovima ovog britanskog pisca kojeg nazivaju nasljednikom Roalda Dahla) - pa sam popustila pod pritiskom i zgrabila s police knjigu "Loš tata" (ali samo zato što Walliams još nije napisao knjigu o lošoj mami).
Glavni lik ovog romana jedan je tata, Gilbert, i njegov sin, Frank. Gilbert je vozač trkaćih krntija u usponu i uživa u lokalnoj slavi i divljenju svog jedinca, sve do fatalne nesreće u kojoj ostaje bez noge, a potom i posla i supruge. No, Gilberta to neće zaustaviti - on će skupiti snagu i uz pomoć svog Minija zvanog Kraljica i svoje sestre Flip ("Mogli bi biti blizanci!") brinuti o svom sinu najbolje što zna. Novac možda nije ključ sreće, ali nije ni hodanje u pidžami i prehranjivanje karamelama kojima je istekao rok trajanja, pa će se Gilbert ubrzo uvući u mutne poslove pozajmljujući novac od lokalnog mafijaša Gospodina Golemog za kojeg rade grubijani Palčina i Dugoprsti. Vidi se iz aviona da je nekoć dobar otac postao loš uzor svom sinu, a kad Gilbert završi u buksi Krivkorak, Frank jedini ima ideju kako ga spasiti.
Knjiga je dinamična poput akcijskog filma 90.-tih, popraćena ilustracijama svih likova, ali i najbitnijih scena, by Tony Ross. Ovo izdanje (Mozaik knjiga), a vjerujem, i originalno, tiskano je različitim fontovima slova, što cijeli roman čini posebno uzbudljivim. Osim toga, u njemu je puno onomatopeja, a klinci love that - Grar! Auh! Ti-nuu! Nii-nuu! Bonk! Bonk! Skrš! Žbam! Žbam! Tras! Zvek! Ding! - gotovo čuješ krš i lom za koje su odgovorni likovi ovog glumca, komičara, televizijskog celebrityja i pisca. Za razliku od našeg Lovraka, koji u svojim romanima za djecu oslikava djecu svog vremena, ili Dahla koji se služi fantastikom u svojim djelima, Walliams se u svojim romanima oslanja na hollywoodske scenarije - malo automobilske potjere, tu i tamo koja sponzoruša i koji gangster, trunčica LGBT propagande i voila! - njegovi romani prodali su se u 37 milijuna kopija diljem svijeta. Znam, znam, stvarno sam konzerva, ali that don't impress me much. Osim navedenog, Walliams je, čini se, stručnjak i za bljakasta imena i korištenje izraza kao što su smrzoguz i grlimaz, aka jeftine trikove (da, pišem ovo skroz naskroz ozbiljna - dobro, možda ne baš skroz). No, priznat ću mu da su poruke koje djeci uspijeva na taj način prenijeti ipak hvale vrijedne - i dobri ljudi ponekad čine loše stvari, zlo se nikad ne ispravlja zlom, svaku nepravdu valja ispraviti - i, obećavam, neću puno kolutati očima kad Franka ili Juraj budu čitali njegove knjige, nego ću to trpljenje dodati na popis ne-bih-ja-to-fujastih, mrzim-samu-sebe-teških i sić'-ću-s-uma-nepodnošljivih stvari koje smo mi, roditelji, prisiljeni otrpiti da bi naša nesamostalna, glasna i naporna djeca odrasla u odgovorne, moralne, i, što je najvažnije, sretne ljude. Bože, pomozi.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)