Ovih dana mi se i ne čita. Uzmem knjigu u ruke, izgubim se u mislima, u strahu i u zgražanju nad djelima i propustima kojima smo kao nacija započeli ovu 2021. godinu.
Nikad od mene nećete čuti da sam ponosna što sam Hrvatica. Ako mi se u nekim izvanrednim situacijama ove riječi i nađu na vrhu jezika, stisnut ću usne na vrijeme i progutati ih kao nešto kiselo, nešto čemu je prošao rok trajanja. Jer, dobro ja znam kakvi su Hrvati (sjetite se da govorim iz iskustva, i ja sam jedna od njih) - znaju biti impulzivni, veseli, velikog srca, iznimno hrabri i velikodušni, ali bome znaju i biti sebični, licemjerni, izdajnički i kukavički nastrojeni, drski, oholi i bahati, znaju biti veliki oportunisti, a najbolje im ide ukazivanje na trun u oku brata svoga. Poniznost i pomaganje u tišini nisu Hrvatu poznati pojmovi - valja uslikati selfie, i svakako prozvati Crkvu koja šuti prekrštenih ruku. To je #proudtobecroat style. Dobro, možda je takav i svaki drugi narod koji je zaposjeo ovaj planet, ali, ne, nisam na to ponosna, to je nešto s čim živim i protiv čega se borim. Uostalom, šljiviš ponos, ponos je precijenjen, pogotovo ovih dana. Ako je to ponos, ne želim biti ponosna - želim biti čovjek.
Želim suosjećati, želim se poistovjetiti sa ženom koju su vatrogasci izvukli iz ruševina, kraj mrtvog tijela njezina supruga, želim biti promrzla kao svako dijete koje je prisiljeno spavati bez krova nad glavom, želim biti gladna kao svaki čovjek koji je ostao bez svega što je gradio, toliko to želim da me želudac boli, da u meni raste mučnina koju nikakve tablete ne mogu odagnati. Želim, ali ne mogu - ne mogu znati kako je to, i ne mogu zamahnuti čarobnim štapićem - mogu samo biti tu, biti bespomoćna.
Valjda me taj osjećaj bespomoćnosti i natjerao da počnem čitati Gardaševu knjigu "Filip - Dječak bez imena", koju sam kupila za siću na nekom sajmu. Znala sam da ju je Anto Gardaš napisao na temelju istinite priče, i da je Filip dječak koji odrasta u zagrebačkom Domu za djecu i mladež, da je cijelog života u čuvenom "sustavu." Bolje nisam niti zaslužila (jer, po svemu sudeći, ova knjiga nema happy end) - pomislila sam o ovom štivu za pokoru.
Ne znam kako stvari stoje danas, ali nekad je Anto Gardaš bio broj 1 školske lektire i bili smo pravi sretnici što je bio naš suvremenik. Moji školski kolege i ja bili smo posebni sretnici jer je Anto Gardaš kao dijete živio u Velimirovcu, mjestu kraj Našica, a u Našicama je završio gimnaziju, pa je u naš kraj često svraćao za života. Njegov "Zapis na brezinoj kori" znali smo recitirati u svako doba noći, a "Duha u močvari" i "Bakrenog Petra" moglo se u leksikonima redovito naći u rubrici "Omiljena knjiga." Međutim, "Filip" mi je promaknuo.
Nikad od mene nećete čuti da sam ponosna što sam Hrvatica. Ako mi se u nekim izvanrednim situacijama ove riječi i nađu na vrhu jezika, stisnut ću usne na vrijeme i progutati ih kao nešto kiselo, nešto čemu je prošao rok trajanja. Jer, dobro ja znam kakvi su Hrvati (sjetite se da govorim iz iskustva, i ja sam jedna od njih) - znaju biti impulzivni, veseli, velikog srca, iznimno hrabri i velikodušni, ali bome znaju i biti sebični, licemjerni, izdajnički i kukavički nastrojeni, drski, oholi i bahati, znaju biti veliki oportunisti, a najbolje im ide ukazivanje na trun u oku brata svoga. Poniznost i pomaganje u tišini nisu Hrvatu poznati pojmovi - valja uslikati selfie, i svakako prozvati Crkvu koja šuti prekrštenih ruku. To je #proudtobecroat style. Dobro, možda je takav i svaki drugi narod koji je zaposjeo ovaj planet, ali, ne, nisam na to ponosna, to je nešto s čim živim i protiv čega se borim. Uostalom, šljiviš ponos, ponos je precijenjen, pogotovo ovih dana. Ako je to ponos, ne želim biti ponosna - želim biti čovjek.
Želim suosjećati, želim se poistovjetiti sa ženom koju su vatrogasci izvukli iz ruševina, kraj mrtvog tijela njezina supruga, želim biti promrzla kao svako dijete koje je prisiljeno spavati bez krova nad glavom, želim biti gladna kao svaki čovjek koji je ostao bez svega što je gradio, toliko to želim da me želudac boli, da u meni raste mučnina koju nikakve tablete ne mogu odagnati. Želim, ali ne mogu - ne mogu znati kako je to, i ne mogu zamahnuti čarobnim štapićem - mogu samo biti tu, biti bespomoćna.
Valjda me taj osjećaj bespomoćnosti i natjerao da počnem čitati Gardaševu knjigu "Filip - Dječak bez imena", koju sam kupila za siću na nekom sajmu. Znala sam da ju je Anto Gardaš napisao na temelju istinite priče, i da je Filip dječak koji odrasta u zagrebačkom Domu za djecu i mladež, da je cijelog života u čuvenom "sustavu." Bolje nisam niti zaslužila (jer, po svemu sudeći, ova knjiga nema happy end) - pomislila sam o ovom štivu za pokoru.
Ne znam kako stvari stoje danas, ali nekad je Anto Gardaš bio broj 1 školske lektire i bili smo pravi sretnici što je bio naš suvremenik. Moji školski kolege i ja bili smo posebni sretnici jer je Anto Gardaš kao dijete živio u Velimirovcu, mjestu kraj Našica, a u Našicama je završio gimnaziju, pa je u naš kraj često svraćao za života. Njegov "Zapis na brezinoj kori" znali smo recitirati u svako doba noći, a "Duha u močvari" i "Bakrenog Petra" moglo se u leksikonima redovito naći u rubrici "Omiljena knjiga." Međutim, "Filip" mi je promaknuo.
Filip Prugović ime je dobio po vozaču kola hitne pomoći koji ga je dovezao u bolnicu, a prezime prema mjestu gdje je nađen kao dvogodišnjak, nakon željezničke nesreće u kojoj je stradalo 150 putnika. Deset godina Filip je proveo u Domu, a o svom pravom imenu i obitelji nije ništa znao. Na samom početku saznajemo da Filip redovito posjećuje željeznički kolodvor i promatra dolaske i odlaske vlakova, a svi zaposlenici već ga poznaju, pa tako i nosač Vinko i pas lutalica kojem je kolodvor dom. U Domu mu ničega ne nedostaje, ima meki krevet, skuhani ručak, ima najboljeg prijatelja Krcu, ima simpatiju Maju, ima psihologa Krmpotića, ima ravnateljicu, razrednicu, ali neprestano se pita o svojoj majci, o svom pravom imenu, o imenu graditelja budimpeštanskog mosta koji se bacio u Dunav nakon što je njegov unuk pronašao nedostatak na novoizgrađenom mostu. Kad se škvadra zaputi vlakom na ljetovanje nedaleko Šibenika, Filip stane kao ukopan na peronu, ne mogavši se popeti na vlak. Došlo je vrijeme da sazna o svemu nedorečenom u svom životu.
Nije ovo klasični roman za djecu, nema tu pustolovina niti neustrašivog Pere Kvržice da čini čudesa, riječ je tek o dječjoj knjizi pisanoj jednostavnim stilom kojeg je Anto Gardaš začinio svojim vedrim duhom i spremnošću da zapiše ključan trenutak u životu jedne hrvatske obitelji. Možda "Filip" jest knjiga za djecu, ali njene emocije i poruke doprijet će i do odraslih, posebno u trenucima kad shvaćamo da ništa i nikoga u životu ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.
Neki dan sam u šetnji, dok je Juraj brojao šahte i reproducirao cijelu epizodu crtića "Dora istražuje" ("Vidiš li most?", "Gdje?", "Kojim putem treba ići do djedove kuće?"), pitala Franku: "Zašto toliko volite tu Doru?" "Zato što istražuje!" ispalila je ona kao iz topa. Kakva mudrost! Kakva radost zbog istraživanja samog! Ponekad se čini da djecu na životu ne održavaju hrana i kisik, nego znatiželja, ali, da bi postali pravi istraživači, ne čudi da prvo moraju saznati kome pripadaju, i pripadaju li uopće. Ako pripadaš, onda i postojiš. Ljudska srca čeznu za pripadanjem iz jednostavnog razloga - kad nekome pripadaš, taj te netko voli i bezobraznog, i drskog, i sebičnog, i glasnog i čupavog - voli te samo zato što postojiš i ta te ljubav čini boljim i snažnijim. Kad si tako voljen, ti si nepobjediv. Voljela bih da to češće imamo na umu - da naša djela i riječi sadrže ljubav, pa da izvor ponosa nacije jednog dana doista pronađemo u pripadanju.
"Čega se ti, mama, bojiš?" pitala me Franka, dok je nabrajala svoje strahove ("zmajevi, dinosauri, pauci.."). Dugo sam razmišljala, i rekla: "Dok sam s vama, ničega!" I stvarno sam tako i mislila.
Nije ovo klasični roman za djecu, nema tu pustolovina niti neustrašivog Pere Kvržice da čini čudesa, riječ je tek o dječjoj knjizi pisanoj jednostavnim stilom kojeg je Anto Gardaš začinio svojim vedrim duhom i spremnošću da zapiše ključan trenutak u životu jedne hrvatske obitelji. Možda "Filip" jest knjiga za djecu, ali njene emocije i poruke doprijet će i do odraslih, posebno u trenucima kad shvaćamo da ništa i nikoga u životu ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.
Neki dan sam u šetnji, dok je Juraj brojao šahte i reproducirao cijelu epizodu crtića "Dora istražuje" ("Vidiš li most?", "Gdje?", "Kojim putem treba ići do djedove kuće?"), pitala Franku: "Zašto toliko volite tu Doru?" "Zato što istražuje!" ispalila je ona kao iz topa. Kakva mudrost! Kakva radost zbog istraživanja samog! Ponekad se čini da djecu na životu ne održavaju hrana i kisik, nego znatiželja, ali, da bi postali pravi istraživači, ne čudi da prvo moraju saznati kome pripadaju, i pripadaju li uopće. Ako pripadaš, onda i postojiš. Ljudska srca čeznu za pripadanjem iz jednostavnog razloga - kad nekome pripadaš, taj te netko voli i bezobraznog, i drskog, i sebičnog, i glasnog i čupavog - voli te samo zato što postojiš i ta te ljubav čini boljim i snažnijim. Kad si tako voljen, ti si nepobjediv. Voljela bih da to češće imamo na umu - da naša djela i riječi sadrže ljubav, pa da izvor ponosa nacije jednog dana doista pronađemo u pripadanju.
"Čega se ti, mama, bojiš?" pitala me Franka, dok je nabrajala svoje strahove ("zmajevi, dinosauri, pauci.."). Dugo sam razmišljala, i rekla: "Dok sam s vama, ničega!" I stvarno sam tako i mislila.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)