Nisam početkom godine donosila velike odluke, ali neke male stvari su se spontano promijenile, morale su se roditi iz moje potrebe za tišinom, zenom, resetom. Uživam u vremenu kad idem pješice kući s posla (iako mi nedostaje bicikliranje), kad si mogu priuštiti ukuhanu kavu (a uvijek sam u stisci s vremenom!), vremenu kad su klinci u vrtiću, a ja radim od kuće, vremenu kad peglam (čekam da se skupe tri kamare veša, naravno) i slušam intervjue poznatih književnika (još se opirem audio knjigama). Od svih koje sam slušala, bez dileme, Stephen King mi je omiljeni. Give this man a show!
Nisam dostojna zvati se obožavateljem Stephena Kinga, ali mogu reći da je na čudan (a kakav drugi, kad je o njemu riječ) način njegovo stvaralaštvo obilježilo moje odrastanje (njegovo stvaralaštvo i pretjerana posvećenost TV programu). Nisam bila strašljivo dijete, ali imala sam fazu noćnih mora koja je uslijedila nakon što se na televiziji prikazivala mini serija "It" (1990) s Pennywiseom u glavnoj ulozi. Nisam sigurna jesam li ju gledala krišom ili su moji roditelji mislili da je to serija za djecu (pa tko ne voli klaunove?), ali dugo me proganjala. Sanjala bih da mi klaun iz kanalizacije izlazi iz zida, ulazi u krevet, da se krije u ormarima, a jednom prilikom smo prijateljica i ja ostale same u kući i, od straha, s noževima u rukama pretraživale ormare (još uvijek sam sigurna da je Maja upravo zbog Pennywisea postala policajka). Noćne more imala sam i od jedne totalno underrated epizode Beverly Hillsa u kojoj se održava prom, a Andrea ostaje kod kuće i zamišlja da ju na plesu polijevaju kantom krvi. Da, nitko se ne sjeća ni Andree, ni te epizode, ljubavne eskapade Brende i Dylana bile su daleko zanimljivije. Osim navedenog, prikazivala se i televizijska miniserija "Kucači", sjećam se još tog zelenog svjetla kojim su svi likovi bili opsjednuti, i dan danas kad vidim Marg Helgenberger malo se štrecnem. "Isijavanje" sam pogledala tek nedavno u cijelosti, a "Cujo" neću nikad pogledati. Opsjednuta sam ukletim kućama i death rowom samo zbog Rose Red i Zelene milje. Stephen King, ladies and gentlemen! Scaring people since 1974.!
Iako sam dosad pročitala tek dvije njegove knjige, znam sve njegove priče - znam da se pisanja Cujoa gotovo ni ne sjeća zbog alkoholizma, znam da mu je majka u djetinjstvu čitala Čudan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea, da je jedno od najčešćih pitanja koje mu postavljaju: "Kakvo vam je bilo djetinjstvo?" (Sasvim normalno, bez trauma!), da mu se ne sviđa Kubrickovo "Isijanje", da nikada prije pisanja ne radi koncept, nego se prepusti priči, da je ideju za "Pod kupolom" dobio još u dvadesetima, ali da je bio odveć nezreo za nju, pa ju je kuhao u glavi više od trideset godina ("Idea that sticks with you is a great idea", voli reći), da su mu oba sina pisci, a kćer lezbijka i svećenica, znam da sve što ima duguje svojoj supruzi Tabithi koja je rukopis, koji je kasnije postao znan kao "Carrie", izvadila iz kante za smeće, i, očistivši opuške cigareta s njega, savjetovala Stephenu da dovrši priču.
U to vrijeme, Kingovi su imali dvoje male djece, a nisu imali novca ni za telefon. Stephen je predavao u školi i pisao kratke priče za muške magazine. Priča o tinejdžerici Carrie prerasla je okvire članaka u časopisima pa ju je bacio u kantu za smeće. Ipak, zahvaljujući Tabithi, "Carrie" je prva knjiga koja je objavljena - tu su mu vijest telegramom javili iz izdavačke kuće, a od honorara je obitelji kupio Ford Pinto (dok je od tantijema ženi kupio fen). Do danas su njegove knjige prodane u 350 milijuna primjeraka - i tako je počela vladavina "Kralja horora."
U to vrijeme, Kingovi su imali dvoje male djece, a nisu imali novca ni za telefon. Stephen je predavao u školi i pisao kratke priče za muške magazine. Priča o tinejdžerici Carrie prerasla je okvire članaka u časopisima pa ju je bacio u kantu za smeće. Ipak, zahvaljujući Tabithi, "Carrie" je prva knjiga koja je objavljena - tu su mu vijest telegramom javili iz izdavačke kuće, a od honorara je obitelji kupio Ford Pinto (dok je od tantijema ženi kupio fen). Do danas su njegove knjige prodane u 350 milijuna primjeraka - i tako je počela vladavina "Kralja horora."
Iako Stephen King većinom ne zna odakle mu ideje za sve te knjige (njih 61!), za pisanje "Carrie" inspirirale su ga dvije njegove poznanice iz škole koje su doživljavale bullying. Priča počinje drito u glavu, u svlačionici srednje škole u kojoj djevojka Carrie White, koja odrasta sa čudnjikavom majkom, primjećuje menstrualnu krv. U trenutku šoka, jer fanatična majka nije Carrie nikada objasnila menstrualni ciklus, ona vrišti i zapomaže uvjerena da će iskrvariti, a njene školske kolegice smiju joj se i gađaju je ulošcima i tamponima. Epizoda je to koja je u Carrie podgrijala nagomilani bijes uslijed kojeg je došlo do pretjeranog oslobađanja njenih telekinetičkih sposobnosti. Luda majka, kojoj je živjeti, a i voljeti, grijeh, i mean girls u svom prirodnom staništu više su nego dovoljan okidač osjetljivoj Carrie, a pri kulminaciji događaja pomislit ćete da grad Chamberlain bolje nije niti zaslužio.
Ono što dummie čitatelj kao ja ne smije smetnuti s uma jest činjenica je "Carrie" napisana 1974. godine, toliko ispred svog vremena. Svidjela se ona vama ili ne, "Carrie" je postavila nove standarde u književnosti i filmu - od isklišejizirane priče o tinejdžerici koju teroriziraju u srednjoj školi i lika majke koja je vjerski fanatik, pa sve do De Palminog šokantnog kraja (Kingov mi je draži, još zlokobniji) kojeg su kopirali i u originalnom Friday 13th i drugim filmovima žanra.
Stephen King ludo je zabavan lik - bez zadrške i fige u džepu on dijeli savjete za buduće pisce, a ne smetaju mu ni spoileri njegovih romana, no, jasno je i zašto. Naime, čak i kad nam je fabula u potpunosti poznata (thanks to Brian De Palma), Kingov stil pisanja je hipnotizirajući. Rečenice su mu odmjerene, kratke, ali vrlo precizno prikazuju likove romana u njihovim najboljim i najgorim izdanjima. "Carrie" nije pisana samo iz jednog lica - monolozi i dijalozi, pa i pripovjedanje, isprekidani su novinskim člancima o događajima u Chamberlainu, ispovijedima preživjele Sue Snell i znanstvenim izvješćima o telekinezi. Možda je u pravu King kada kaže da piše suspense romane, a ne horore - jer "Carrie" nije samo scary story, nego ima puno dimenzija. Priča je to o psihički uništenoj tinejdžerici, problemu bullyinga u školi, o dosljednosti zlostavljača, pa čak i onih koji su svjesni svoje zle namjere, krajnosti u koju odlaze vjerski fanatici, i o moći koju je Carrie vratila telekinezom (jer svakodnevica je tako boring bez fantastike). No, ono što mi je u "Carrie" najviše godilo jest upravo tišina. Naime, iako likovi u knjizi viču, smiju se grohotom, plaču, vrište, čitatelj može čuti glasnu tišinu - ona gradi napetost, ona stvara jezu, ona uznemiruje, ona nas drži na oprezu efikasnije nego ijedan drugi soundtrack. I to je razlog zašto se ljudi vraćaju knjigama Stephena Kinga - ne da bi živjeli u strahu, nego da bi se osjećali živima. To be continued...
Stephen King ludo je zabavan lik - bez zadrške i fige u džepu on dijeli savjete za buduće pisce, a ne smetaju mu ni spoileri njegovih romana, no, jasno je i zašto. Naime, čak i kad nam je fabula u potpunosti poznata (thanks to Brian De Palma), Kingov stil pisanja je hipnotizirajući. Rečenice su mu odmjerene, kratke, ali vrlo precizno prikazuju likove romana u njihovim najboljim i najgorim izdanjima. "Carrie" nije pisana samo iz jednog lica - monolozi i dijalozi, pa i pripovjedanje, isprekidani su novinskim člancima o događajima u Chamberlainu, ispovijedima preživjele Sue Snell i znanstvenim izvješćima o telekinezi. Možda je u pravu King kada kaže da piše suspense romane, a ne horore - jer "Carrie" nije samo scary story, nego ima puno dimenzija. Priča je to o psihički uništenoj tinejdžerici, problemu bullyinga u školi, o dosljednosti zlostavljača, pa čak i onih koji su svjesni svoje zle namjere, krajnosti u koju odlaze vjerski fanatici, i o moći koju je Carrie vratila telekinezom (jer svakodnevica je tako boring bez fantastike). No, ono što mi je u "Carrie" najviše godilo jest upravo tišina. Naime, iako likovi u knjizi viču, smiju se grohotom, plaču, vrište, čitatelj može čuti glasnu tišinu - ona gradi napetost, ona stvara jezu, ona uznemiruje, ona nas drži na oprezu efikasnije nego ijedan drugi soundtrack. I to je razlog zašto se ljudi vraćaju knjigama Stephena Kinga - ne da bi živjeli u strahu, nego da bi se osjećali živima. To be continued...
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)