Preskoči na glavni sadržaj

Čudne navike

Nisam početkom godine donosila velike odluke, ali neke male stvari su se spontano promijenile, morale su se roditi iz moje potrebe za tišinom, zenom, resetom. Uživam u vremenu kad idem pješice kući s posla (iako mi nedostaje bicikliranje), kad si mogu priuštiti ukuhanu kavu (a uvijek sam u stisci s vremenom!), vremenu kad su klinci u vrtiću, a ja radim od kuće, vremenu kad peglam (čekam da se skupe tri kamare veša, naravno) i slušam intervjue poznatih književnika (još se opirem audio knjigama). Od svih koje sam slušala, bez dileme, Stephen King mi je omiljeni. Give this man a show!

Nisam dostojna zvati se obožavateljem Stephena Kinga, ali mogu reći da je na čudan (a kakav drugi, kad je o njemu riječ) način njegovo stvaralaštvo obilježilo moje odrastanje (njegovo stvaralaštvo i pretjerana posvećenost TV programu). Nisam bila strašljivo dijete, ali imala sam fazu noćnih mora koja je uslijedila nakon što se na televiziji prikazivala mini serija "It" (1990) s Pennywiseom u glavnoj ulozi. Nisam sigurna jesam li ju gledala krišom ili su moji roditelji mislili da je to serija za djecu (pa tko ne voli klaunove?), ali dugo me proganjala. Sanjala bih da mi klaun iz kanalizacije izlazi iz zida, ulazi u krevet, da se krije u ormarima, a jednom prilikom smo prijateljica i ja ostale same u kući i, od straha, s noževima u rukama pretraživale ormare (još uvijek sam sigurna da je Maja upravo zbog Pennywisea postala policajka). Noćne more imala sam i od jedne totalno underrated epizode Beverly Hillsa u kojoj se održava prom, a Andrea ostaje kod kuće i zamišlja da ju na plesu polijevaju kantom krvi. Da, nitko se ne sjeća ni Andree, ni te epizode, ljubavne eskapade Brende i Dylana bile su daleko zanimljivije. Osim navedenog, prikazivala se i televizijska miniserija "Kucači", sjećam se još tog zelenog svjetla kojim su svi likovi bili opsjednuti, i dan danas kad vidim Marg Helgenberger malo se štrecnem. "Isijavanje" sam pogledala tek nedavno u cijelosti, a "Cujo" neću nikad pogledati. Opsjednuta sam ukletim kućama i death rowom samo zbog Rose Red i Zelene milje. Stephen King, ladies and gentlemen! Scaring people since 1974.!



Iako sam dosad pročitala tek dvije njegove knjige, znam sve njegove priče - znam da se pisanja Cujoa gotovo ni ne sjeća zbog alkoholizma, znam da mu je majka u djetinjstvu čitala Čudan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea, da je jedno od najčešćih pitanja koje mu postavljaju: "Kakvo vam je bilo djetinjstvo?" (Sasvim normalno, bez trauma!), da mu se ne sviđa Kubrickovo "Isijanje", da nikada prije pisanja ne radi koncept, nego se prepusti priči, da je ideju za "Pod kupolom" dobio još u dvadesetima, ali da je bio odveć nezreo za nju, pa ju je kuhao u glavi više od trideset godina ("Idea that sticks with you is a great idea", voli reći), da su mu oba sina pisci, a kćer lezbijka i svećenica, znam da sve što ima duguje svojoj supruzi Tabithi koja je rukopis, koji je kasnije postao znan kao "Carrie", izvadila iz kante za smeće, i, očistivši opuške cigareta s njega, savjetovala Stephenu da dovrši priču.

U to vrijeme, Kingovi su imali dvoje male djece, a nisu imali novca ni za telefon. Stephen je predavao u školi i pisao kratke priče za muške magazine. Priča o tinejdžerici Carrie prerasla je okvire članaka u časopisima pa ju je bacio u kantu za smeće. Ipak, zahvaljujući Tabithi, "Carrie" je prva knjiga koja je objavljena - tu su mu vijest telegramom javili iz izdavačke kuće, a od honorara je obitelji kupio Ford Pinto (dok je od tantijema ženi kupio fen). Do danas su njegove knjige prodane u 350 milijuna primjeraka - i tako je počela vladavina "Kralja horora."



Iako Stephen King većinom ne zna odakle mu ideje za sve te knjige (njih 61!), za pisanje "Carrie" inspirirale su ga dvije njegove poznanice iz škole koje su doživljavale bullying. Priča počinje drito u glavu, u svlačionici srednje škole u kojoj djevojka Carrie White, koja odrasta sa čudnjikavom majkom, primjećuje menstrualnu krv. U trenutku šoka, jer fanatična majka nije Carrie nikada objasnila menstrualni ciklus, ona vrišti i zapomaže uvjerena da će iskrvariti, a njene školske kolegice smiju joj se i gađaju je ulošcima i tamponima. Epizoda je to koja je u Carrie podgrijala nagomilani bijes uslijed kojeg je došlo do pretjeranog oslobađanja njenih telekinetičkih sposobnosti. Luda majka, kojoj je živjeti, a i voljeti, grijeh, i mean girls u svom prirodnom staništu više su nego dovoljan okidač osjetljivoj Carrie, a pri kulminaciji događaja pomislit ćete da grad Chamberlain bolje nije niti zaslužio.

Ono što dummie čitatelj kao ja ne smije smetnuti s uma jest činjenica je "Carrie" napisana 1974. godine, toliko ispred svog vremena. Svidjela se ona vama ili ne, "Carrie" je postavila nove standarde u književnosti i filmu - od isklišejizirane priče o tinejdžerici koju teroriziraju u srednjoj školi i lika majke koja je vjerski fanatik, pa sve do De Palminog šokantnog kraja (Kingov mi je draži, još zlokobniji) kojeg su kopirali i u originalnom Friday 13th i drugim filmovima žanra.

Stephen King ludo je zabavan lik - bez zadrške i fige u džepu on dijeli savjete za buduće pisce, a ne smetaju mu ni spoileri njegovih romana, no, jasno je i zašto. Naime, čak i kad nam je fabula u potpunosti poznata (thanks to Brian De Palma), Kingov stil pisanja je hipnotizirajući. Rečenice su mu odmjerene, kratke, ali vrlo precizno prikazuju likove romana u njihovim najboljim i najgorim izdanjima. "Carrie" nije pisana samo iz jednog lica - monolozi i dijalozi, pa i pripovjedanje, isprekidani su novinskim člancima o događajima u Chamberlainu, ispovijedima preživjele Sue Snell i znanstvenim izvješćima o telekinezi. Možda je u pravu King kada kaže da piše suspense romane, a ne horore - jer "Carrie" nije samo scary story, nego ima puno dimenzija. Priča je to o psihički uništenoj tinejdžerici, problemu bullyinga u školi, o dosljednosti zlostavljača, pa čak i onih koji su svjesni svoje zle namjere, krajnosti u koju odlaze vjerski fanatici, i o moći koju je Carrie vratila telekinezom (jer svakodnevica je tako boring bez fantastike). No, ono što mi je u "Carrie" najviše godilo jest upravo tišina. Naime, iako likovi u knjizi viču, smiju se grohotom, plaču, vrište, čitatelj može čuti glasnu tišinu - ona gradi napetost, ona stvara jezu, ona uznemiruje, ona nas drži na oprezu efikasnije nego ijedan drugi soundtrack. I to je razlog zašto se ljudi vraćaju knjigama Stephena Kinga - ne da bi živjeli u strahu, nego da bi se osjećali živima. To be continued...




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...