Vjerujem u anđele

"Išli su od kuće do kuće i kucali na sva vrata. Ali ljudi su prema njima bili vrlo nesusretljivi i nitko ih nije pustio u svoju kuću", čitale smo Priču o Božiću (još uvijek nismo pospremili lampice), a Franka je samouvjereno dodala: "Pa zašto nisu otišli kod svojih prijatelja? Kod prijatelja uvijek imaš mjesta za prespavati, ali moraš ponijeti pidžamu!" Baš su bili blesavi ti Marija i Josip, samo su trebali otići u grad u kojem imaju prijatelje, a ne u tamo neki Betlehem. "To je dijete dar Božji i znak njegove ljubavi prema ljudima. Ono će svijetu donijeti veliku radost", nastavlja se priča i ja opet, po ne znam koji put u svom ovozemaljskom životu, razmišljam o tom Djetešcu koje nam je dano kao simbol mira, nade, radosti, spasenja. Isus je mogao sići među nas kao odrastao čovjek, ali nije. Morao se roditi. Marija je morala preboljeti porođajne muke, morao se čuti dječji plač da bismo povjerovali u Božju ljubav. Oduševljava me taj Božji naum, taj čudesni dizajn. Oduševljava me radost koju nam daruje pri svakom novom rođenju - radost onome tko se rodi, radost njegovim roditeljima, radost svijetu! Raznolikost i intenzitet emocija koje se u nama rađaju u trenutku stvaranja novog života zapanjujuće su - mislim da nisam nikad bila sretnija nego u trudnoći (pogotovo u prvoj, kad nisam znala što me čeka), i nikad nisam bila u većem strahu nego kad sam išla roditi svoju djecu (pogotovo drugo, poučena iskustvom). Dijete obnavlja sve u nama, i daje novi značaj svakom osjećaju kojeg smo ikada osjetili u prsima.

No, što kad izgubimo dijete?

Nezamisliva i nepreboljiva bol. Ponekad je o njoj nemoguće govoriti, i preteško je za nju pitati.

Zato skidam kapu Ani Galović, teologinji i književnici iz Ivanić Grada, što se odvažila uvući u krvave rane i napisati knjigu o djeci stradaloj u bitki za Vukovar i nakon nje - "Mama, ne vidim nebo." Na pisanje ju je potaknula činjenica da o djeci koja su poginula 1991. i 1992. na području Vukovara ne postoji pisani trag, mnogi od njih ne vode se niti u statističkim evidencijama, njihove obitelji nitko nikada o njima nije niti pitao, za njihovu smrt nitko nije odgovarao, a neki od njih još uvijek nemaju dostojanstveno izabrano mjesto za vječni počinak.

Prilikom dvogodišnjeg istraživanja strastvena i uporna Ani, samo uz pomoć svojih prijatelja, kontaktirala je Ministarstvo branitelja, Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i brojne druge, ali i institucije u Srbiji - Fond za humanitarno pravo Republike Srbije u Beogradu, Apelacioni sud u Novom Sadu, odlazila je u logor Stajićevo, razgovarala sa srpskim novinarima, bivšim službenicima za istraživanje ratnog zločina pri Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu, s fra Ivicom Jagodićem, župnikom i gvardijanom franjevačkog samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, te Vladimirom Sedlakom, župnikom grkokatoličke Župe Pokrova Presvete Bogorodice u Petrovcima i svećenikom vukovarske Evanđeoske crkve Antunom Koprivnjakom, dok je kontakt s episkopom osječkopoljskim i baranjskim, Njegovim Preosveštenstvom Heruvimom Đermanovićem, bio bezuspješan.

Gledam ovih dana svoju djecu koja bezbrižno trče po snijegu, vrište i vesele se ni ne misleći o zlu koje vreba u ovom svijetu, i ne mogu iz misli odagnati slike čuperka Igora Balaža, prve dječje žrtve bitke za Vukovar, o kojem se ništa ne zna od 5. kolovoza 1991., mislim na petnaestogodišnju Gracuelu, koja leži kraj razbijenih šalica vrele kave, petogodišnjeg Borisa Vasaleka koji se igrao s bratom u dvorištu kad ga je u grudni koš pogodio geler, na Tomislava Mikloša i njegovu majku čije živote je ugasila granata, čiju obitelj su dokrajčili Arkanovci u zločinu nad stanovništvom sela Lušca, dok su otac i desetogodišnji brat Željko preživjeli pakao srpskog logora, na tri dječaka s Ovčare - Igora Kačića kojeg su identificirali po drvenom dupinu kojeg je izrezbario i čuvao u džepu, Dragutina Baloga, koji je u zadnjim danima brinuo o svom teško bolesnom ocu, također žrtvom s Ovčare, Tomislava Baumgertnera koji je volio pjesmu Mojoj majci, a zadnje što su od njega čuli bilo je "Recite mojoj mami da su me odveli", mislim na dvogodišnjeg Mateja Aleksandera čije mrtvo tijelo je srpska propaganda besramno koristila kako bi ga prikazala isključivo srpskom žrtvom ubijenom od strane vukovarskih branitelja, a čiji otac je i sam bio hrvatski branitelj, ubijen istog dana kao i Matejeva majka i baka. Mislim na malenu Antoniju Zeko, tešku tek 800 g, koja je umrla u inkubatoru u podrumu vukovarske bolnice nakon što je granata pogodila agregat koji je bolnicu napajao strujom. Mislim na riječi njene majke: "Dugo sam prolazeći ulicom, kad bih vidjela djevojčicu otprilike njenih godina, vidjela nju. Pomislila bih, eno moja Antonija, igra se, ti si, sunce, meni došla. Samo bih je gledala", i ne mogu suspregnuti suze jer znam da je njihova žrtva bila uzaludna, jer nijedna zemlja i niti jedna vlast nisu vrijedne izgubljenog života, pogotovo onog koji je na samom početku. Nisu. Mislim na žalosne obitelji u kojima uvijek netko nedostaje i nadam se - ostaje nam samo nada da se iz patnje rađa Ljubav, da novi život spašava i tješi živa sjećanja na život koji se nekoć živio.

Teško je čitati o 34 vukovarske djece čija su djetinjstva prekinuta zvukovima opće opasnosti, granatiranjem i strahom od neprijatelja, od mučenja, od smrti. Teške su to priče jer su stvarne kao što su još uvijek stvarna i ta djeca u sjećanjima svojih razrednih kolega, prijatelja iz ulice, rođaka, svoje braće i sestara, koji su o njima pričali mladoj istraživačici sa suzom u oku. U zbrici "Mama, ne vidim nebo" o djeci koja su, osim hrvatske, bila i ukrajinske, rusinske, mađarske i srpske nacionalnosti, Ani Galović je s posebnom pažnjom zapisala snove koje ta djeca nisu imala priliku ostvariti, vrline kojima su uljepšala život svojim prijateljima i susjedima, i odala počast njihovoj hrabrosti i vedrom duhu. Neki dan je psihologinja Ljubica Uvodić  Vranić gospodinu Stankoviću na televiziji rekla da su ljudi koji su spontano pohrlili pomoći Petrinji na dan potresa najprije time spasili sebe, a onda i stanovnike kraja pogođenog katastrofom. Mislim da je ovom knjigom Ani Galović najprije pomogla bespomoćnom komadiću sebe, a potom i svima nama koji se osjećamo krivima što smo preživjeli, koji se rata ne sjećamo, koji omalovažavamo život svojim načinom življenja (o krivnji onih koji su bili sudionici rata ovog puta neću ni govoriti). Ova knjiga nema sretan kraj, nije stvorena za Instagram i neće se naći na popisu za čitanje na plaži - ove stranice napisane su da bole i da ih nikad ne zaboravimo. Da o njima razmišljamo, da s njima suosjećamo i da postanemo bolji ljudi nego što možemo biti, imajući uvijek na umu da je tu užasnu bol uzrokovala ljudska ruka te da je Božje milosrdno srce veće od naših, ljudskih srdaca.