Preskoči na glavni sadržaj

Kako su neke sestre izgubile naglasak, a neke živcirale jedna drugu

Sve što moje sestre rade ide mi na živce. Otkad su se rodile, za petama su mi - jedna mi neprestano cundra po sobi, a druga oduvijek posuđuje moje stvari bez pitanja. Jedna je uvjerena da se ne znoji pa smatra postignućem ne otuširati se dva dana, a druga nikad ne bi priznala da je spavala do podneva, nego će do posljednjeg daha uvjeravati sve da se probudila u 8:00, ali je u krevetu rješavala neke poslovne obveze. Jedna radi tisuću poslova, a druga jedva čeka praznike da se odmori od spikanja engleskog sa školskom dječicom koja ju, btw, obožavaju. Jedna toliko voli partijati da je na jednom koncertu pala sa zida brane akumulacijskog jezera visokog pet metara, a druga u životu nije kročila u disco ili noćni klub, barem koliko mi znamo. Jedna, dok hoda ulicom, nikoga ne pozdravlja, a druga se pozdravlja sa svakim djetetom i čovjekom i ženom koje sretne putem. Jedna sluša samo kul glazbu kul glazbenika za koje nitko nikad nije čuo (OK, za koje ja nisam nikad čula), a druga sluša korejski pop, što god to bilo, i ne - ona nema trinaest godina. Jedna ima dečka Amerikanca koji je stariji od nje (#samoljubav, Andy!), a od druge još čekamo potvrdu da će se preseliti u samostan. Jedna čita čudne knjige i opsjednuta je profesorom Markovićem, tvrcem modernog hrvatskog pravopisa, a druga voli filozofe i teologe, a knjige ne čita, nego ih - sluša. Da, sve te čudne stvari koje moje sestre rade idu mi strašno na živce, ali većinu vremena sam uvjerena da na svijetu nema zanimljivijih žena od mojih sestara.

One su razlog za moje hormonalno i nekontrolirano cmizdrenje putem kući iz ginekološke ambulante u kojoj mi je dr. Sabina priopćila - "Dečko je!" Trebali su mi mjeseci da prebolim što moja kći neće imati sestru, što neće doživjeti tu sestrinsku dinamiku. Nismo moje sestre i ja povezane pupčanom vrpcom - štoviše, da neku od njih nazovem u tri ujutro i zamolim uslugu, mislim da bi mi hladno spustile slušalicu, ili bar pospano pitale: "Je l' moram baš sad?" - ali nitko me ne poznaje kao one, i nikoga ja ne poznajem kao što poznajem njih, bez pretvaranja, bez prenemaganja, brutalno, istinito. Nisu mi najbolje prijateljice - ponekad se ne čujemo danima, ne vidimo mjesecima, ali su najveće izazivačice, najveće provokatorice, najveće sukolutačice očima. Zbog njih volim sve sestrinsko - Sister Sledge, The Andrews sisters, Sanderson sisters, Bronte  sisters, First aid Kit, Haim, The Bangles, The Corrs, Dixie chicks, Wilson Philips, Sestre Husar, Sestre Olsen, časne sestre, you name it, I love it! Blesavo, znam, ali zbog opsjednutosti sestrinstvom ponekad i Franku doživljavam kao četvrtu od nas, a za njeno besestrinsko odrastanje utjeha su mi prijateljstva s dobrim ženama koje su odrasle uz braću, a ipak postale kul. Jedna od njih poklonila mi je ovu zanimljivu knjigu koja je tek sad došla na red za čitanje.



Julia Alvarez možda kod nas nije poznato ime, ali sigurno ste čuli za knjigu i film In the time od the Butterflies, o čuvenim sestrama Mirabal koje su se u Dominikanskoj Republici borile protiv diktature Trujilla, koji ih je, naposljetku, dao brutalno ubiti 1960. godine, zbog čega se i danas u svijetu 25. studenog obilježava Internacionalni dan protiv nasilja nad ženama. Julia Alvarez pisala je o sestrama Leptiricama, a pisala je i o sestrama Garcia kojima je život udahnula njena autobiografska priča. Nakon rođenja u New Yorku, Julia je s obitelji preselila u zemlju svojih predaka, Dominikansku Republiku, jer je njenom ocu bili milije živjeti u diktaturi, nego u The land of the free and the home of the brave. Ipak, nakon deset godina, bio je prisiljen vratiti se u Ameriku, a Julia je svoju neprilagođenost, depresiju, nostalgiju za domom te predrasude s kojima se suočavala svakog dana u školi pretočila u roman Kako su sestre Garcia izgubile naglasak, te se smatra jednom od najutjecajnijih i najkomercijalnijih latino autorica, uz Sandru Cisneros, o kojoj sam ranije pisala, i Cristinu Garcia. Roman je napisan 1991. godine, a prodan je u 400 000 primjeraka širom svijeta. Iako se naziva romanom, on je zapravo zbirka nepovezanih crtica iz života sestara Garcia - Carle, Sandre, Yolande i Sofije - gdje je svaka crtica pisana iz druge perspektive, i gdje se u svakoj može uživati neopterećeno, ne žureći, ne pitajući se o raspletima, uz šalicu tople utješne kave.


Kao i mnoge autorice, i Julia Alvarez ljuta je jer je roman koji napiše muškarac univerzalan, a onaj koji napiše žena je namjenjen ženama, ali mene uvijek dirnu ti ženski romani, napisani od žena, za žene. Žensko pismo ne smatram slabošću, uvredom niti pisanjem koje je manje vrijedno, dapače, smatram da je žensko pismo posebna forma, tajni jezik koji razumiju samo žene, zbog čega romani poput ovoga uvijek ostaju u srcu čitateljice koja ih pročita. Sestre Garcia u Americi se pokušavaju prilagoditi slobodnom i tolerantnom američkom načinu života, ali, tambien, ostati vjerne svojim dominikanskim korijenima, velikoj široj obitelji koja uživa u ograničenom životu, uz služinčad, doduše, a ova knjižica za mene je bila pravo putovanje na Karibe, putovanje u dvorišta vrckavih teta obavijenih jarko ružičastim bugenvilijama, u cantine slamnatih krovova, u kuće gdje se očevi drže one stare "Dobre krave rađaju krave", ali i u američke glave neprilagođenih senorita koje uživaju u zaljubljivanjima s opsesivnim, maratonskim počecima, koje mrze biti samo sat zemljopisa za momka koji im se sviđa, koje lažu same sebi kad se zaljube u pogrešnog muškarca, i neprestano se bore s američkim agnostikom i dominikanskim katolikom u sebi. Jedna od sestara tvrdi da je pogrešna predodžba da su sve latine strastvene u svemu što rade, ali ja bih rekla da su sestre Garcia, svaka na svoj način, muy apasionado u želji da pronađu svoj identitet i najbolje od oba svijeta. Čitajući ovu crvenu knjigu razmišljala sam o putovanjima, o tome koliko nas ona obogaćuju, i o tome da, zapravo, putujemo da bismo više cijenili svoj dom, da ga ne bismo uzimali zdravo za gotovo, jer, sve i da pođemo na drugi kraj svijeta, neće nam trebati puno vremena da shvatimo da smo svi isti ispod kože, jeli mi guavu, baklavu, ili sarmu, da su nam antojos za kojima žudimo slične, da svi želimo slobodu, ali i pripadati, da je najljepše doma, i - da nam užasno nedostaju naše lude, neukrotive i čudne sestre.

"Yo je započela upitavši ga je li ikad čuo za Mary Wollstonecraft. A Susan B. Anthony? Ili, Virginiju Woolf? - Jesu to neke tvoje prijateljice? - upitao je on.
Za dobro nekog nevidljivog sestrinstva, budući da naše tete i sestrične smatraju izrazito neženstvenim hodati naokolo i demonstrirati za vlastita prava, Yoyo je samo uzdahnula i sve smo zakolutale očima. Više nismo ni pokušavale osvijestiti ljude na Otoku. Bilo bi to kao da u tunelu pokušaš napraviti strop kao u katedrali, ili nešto slično. Jednom smo se prihvatile tije Flor, koja je pokazala svoju prostranu kuću, lijepo njegovane vrtove, kamenog Kupida koji je bio prepravljen tako da mu je voda štrcala kroz usta. - Pogledajte me, ja sam kraljica - tvrdila je. - Moj suprug mora svaki dan ići na posao. Ja mogu spavati do podneva, ako želim. Zar bih trebala prosvjedovati za svoja prava?"

Primjedbe

  1. Krasan post, baš nadahnjujuć. A još Franka stigne dobiti seku ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Samo sam čekala da netko skuži tu mogućnost 🙉🙈

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...