Preskoči na glavni sadržaj

Kako su neke sestre izgubile naglasak, a neke živcirale jedna drugu

Sve što moje sestre rade ide mi na živce. Otkad su se rodile, za petama su mi - jedna mi neprestano cundra po sobi, a druga oduvijek posuđuje moje stvari bez pitanja. Jedna je uvjerena da se ne znoji pa smatra postignućem ne otuširati se dva dana, a druga nikad ne bi priznala da je spavala do podneva, nego će do posljednjeg daha uvjeravati sve da se probudila u 8:00, ali je u krevetu rješavala neke poslovne obveze. Jedna radi tisuću poslova, a druga jedva čeka praznike da se odmori od spikanja engleskog sa školskom dječicom koja ju, btw, obožavaju. Jedna toliko voli partijati da je na jednom koncertu pala sa zida brane akumulacijskog jezera visokog pet metara, a druga u životu nije kročila u disco ili noćni klub, barem koliko mi znamo. Jedna, dok hoda ulicom, nikoga ne pozdravlja, a druga se pozdravlja sa svakim djetetom i čovjekom i ženom koje sretne putem. Jedna sluša samo kul glazbu kul glazbenika za koje nitko nikad nije čuo (OK, za koje ja nisam nikad čula), a druga sluša korejski pop, što god to bilo, i ne - ona nema trinaest godina. Jedna ima dečka Amerikanca koji je stariji od nje (#samoljubav, Andy!), a od druge još čekamo potvrdu da će se preseliti u samostan. Jedna čita čudne knjige i opsjednuta je profesorom Markovićem, tvrcem modernog hrvatskog pravopisa, a druga voli filozofe i teologe, a knjige ne čita, nego ih - sluša. Da, sve te čudne stvari koje moje sestre rade idu mi strašno na živce, ali većinu vremena sam uvjerena da na svijetu nema zanimljivijih žena od mojih sestara.

One su razlog za moje hormonalno i nekontrolirano cmizdrenje putem kući iz ginekološke ambulante u kojoj mi je dr. Sabina priopćila - "Dečko je!" Trebali su mi mjeseci da prebolim što moja kći neće imati sestru, što neće doživjeti tu sestrinsku dinamiku. Nismo moje sestre i ja povezane pupčanom vrpcom - štoviše, da neku od njih nazovem u tri ujutro i zamolim uslugu, mislim da bi mi hladno spustile slušalicu, ili bar pospano pitale: "Je l' moram baš sad?" - ali nitko me ne poznaje kao one, i nikoga ja ne poznajem kao što poznajem njih, bez pretvaranja, bez prenemaganja, brutalno, istinito. Nisu mi najbolje prijateljice - ponekad se ne čujemo danima, ne vidimo mjesecima, ali su najveće izazivačice, najveće provokatorice, najveće sukolutačice očima. Zbog njih volim sve sestrinsko - Sister Sledge, The Andrews sisters, Sanderson sisters, Bronte  sisters, First aid Kit, Haim, The Bangles, The Corrs, Dixie chicks, Wilson Philips, Sestre Husar, Sestre Olsen, časne sestre, you name it, I love it! Blesavo, znam, ali zbog opsjednutosti sestrinstvom ponekad i Franku doživljavam kao četvrtu od nas, a za njeno besestrinsko odrastanje utjeha su mi prijateljstva s dobrim ženama koje su odrasle uz braću, a ipak postale kul. Jedna od njih poklonila mi je ovu zanimljivu knjigu koja je tek sad došla na red za čitanje.



Julia Alvarez možda kod nas nije poznato ime, ali sigurno ste čuli za knjigu i film In the time od the Butterflies, o čuvenim sestrama Mirabal koje su se u Dominikanskoj Republici borile protiv diktature Trujilla, koji ih je, naposljetku, dao brutalno ubiti 1960. godine, zbog čega se i danas u svijetu 25. studenog obilježava Internacionalni dan protiv nasilja nad ženama. Julia Alvarez pisala je o sestrama Leptiricama, a pisala je i o sestrama Garcia kojima je život udahnula njena autobiografska priča. Nakon rođenja u New Yorku, Julia je s obitelji preselila u zemlju svojih predaka, Dominikansku Republiku, jer je njenom ocu bili milije živjeti u diktaturi, nego u The land of the free and the home of the brave. Ipak, nakon deset godina, bio je prisiljen vratiti se u Ameriku, a Julia je svoju neprilagođenost, depresiju, nostalgiju za domom te predrasude s kojima se suočavala svakog dana u školi pretočila u roman Kako su sestre Garcia izgubile naglasak, te se smatra jednom od najutjecajnijih i najkomercijalnijih latino autorica, uz Sandru Cisneros, o kojoj sam ranije pisala, i Cristinu Garcia. Roman je napisan 1991. godine, a prodan je u 400 000 primjeraka širom svijeta. Iako se naziva romanom, on je zapravo zbirka nepovezanih crtica iz života sestara Garcia - Carle, Sandre, Yolande i Sofije - gdje je svaka crtica pisana iz druge perspektive, i gdje se u svakoj može uživati neopterećeno, ne žureći, ne pitajući se o raspletima, uz šalicu tople utješne kave.


Kao i mnoge autorice, i Julia Alvarez ljuta je jer je roman koji napiše muškarac univerzalan, a onaj koji napiše žena je namjenjen ženama, ali mene uvijek dirnu ti ženski romani, napisani od žena, za žene. Žensko pismo ne smatram slabošću, uvredom niti pisanjem koje je manje vrijedno, dapače, smatram da je žensko pismo posebna forma, tajni jezik koji razumiju samo žene, zbog čega romani poput ovoga uvijek ostaju u srcu čitateljice koja ih pročita. Sestre Garcia u Americi se pokušavaju prilagoditi slobodnom i tolerantnom američkom načinu života, ali, tambien, ostati vjerne svojim dominikanskim korijenima, velikoj široj obitelji koja uživa u ograničenom životu, uz služinčad, doduše, a ova knjižica za mene je bila pravo putovanje na Karibe, putovanje u dvorišta vrckavih teta obavijenih jarko ružičastim bugenvilijama, u cantine slamnatih krovova, u kuće gdje se očevi drže one stare "Dobre krave rađaju krave", ali i u američke glave neprilagođenih senorita koje uživaju u zaljubljivanjima s opsesivnim, maratonskim počecima, koje mrze biti samo sat zemljopisa za momka koji im se sviđa, koje lažu same sebi kad se zaljube u pogrešnog muškarca, i neprestano se bore s američkim agnostikom i dominikanskim katolikom u sebi. Jedna od sestara tvrdi da je pogrešna predodžba da su sve latine strastvene u svemu što rade, ali ja bih rekla da su sestre Garcia, svaka na svoj način, muy apasionado u želji da pronađu svoj identitet i najbolje od oba svijeta. Čitajući ovu crvenu knjigu razmišljala sam o putovanjima, o tome koliko nas ona obogaćuju, i o tome da, zapravo, putujemo da bismo više cijenili svoj dom, da ga ne bismo uzimali zdravo za gotovo, jer, sve i da pođemo na drugi kraj svijeta, neće nam trebati puno vremena da shvatimo da smo svi isti ispod kože, jeli mi guavu, baklavu, ili sarmu, da su nam antojos za kojima žudimo slične, da svi želimo slobodu, ali i pripadati, da je najljepše doma, i - da nam užasno nedostaju naše lude, neukrotive i čudne sestre.

"Yo je započela upitavši ga je li ikad čuo za Mary Wollstonecraft. A Susan B. Anthony? Ili, Virginiju Woolf? - Jesu to neke tvoje prijateljice? - upitao je on.
Za dobro nekog nevidljivog sestrinstva, budući da naše tete i sestrične smatraju izrazito neženstvenim hodati naokolo i demonstrirati za vlastita prava, Yoyo je samo uzdahnula i sve smo zakolutale očima. Više nismo ni pokušavale osvijestiti ljude na Otoku. Bilo bi to kao da u tunelu pokušaš napraviti strop kao u katedrali, ili nešto slično. Jednom smo se prihvatile tije Flor, koja je pokazala svoju prostranu kuću, lijepo njegovane vrtove, kamenog Kupida koji je bio prepravljen tako da mu je voda štrcala kroz usta. - Pogledajte me, ja sam kraljica - tvrdila je. - Moj suprug mora svaki dan ići na posao. Ja mogu spavati do podneva, ako želim. Zar bih trebala prosvjedovati za svoja prava?"

Primjedbe

  1. Krasan post, baš nadahnjujuć. A još Franka stigne dobiti seku ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Samo sam čekala da netko skuži tu mogućnost 🙉🙈

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...