Preskoči na glavni sadržaj

Tjedni to do list

Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe. 

Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje. 

Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine. 


Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u šetnju s dvoje djece. Nisam sigurna jesam li svoju Caboo nosiljku dobro sklepala, ali beba se ne buni, pa valjda ima nade za mene.


Kava. Lažem si svako malo da ću prestati piti kavu. Da ću kupiti bezkofeinsku. Meh, pa nisam ja čaj-girl, nemam živaca čekati da se čaj ohladi dovoljno da ga popijem - najbolji dio kave i jest popiti ju tek skuhanu rano ujutro. Još ako imate društvo za kavu...


Filmovi i glazba. Jedan od najtežih aspekata roditeljstva je što ne možeš gledati niti slušati što te zanima. Neprestano gledaš Psiće u ophodnji i PJ Mask, i, ne varajmo se, zavoliš dječji TV program, ali ponekad je lijepo pogledati film koji ne uključuje soundtrack s pjesmom Baby shark. Prošli vikend muž i ja smo pogledali u kinu (God bless baka servis) A star is born i još me trese groznica. Bradley Cooper i Lady Gaga divno su prikazali ljubav kakva ponekad jest - uzbudljiva, strastvena, teška, naporna, ali uvijek nježna. Glazba u filmu je predivna - ako Shallow ne dobije Oscara, onda nema pravde u ovom svijetu!

Obitelj. U kontaktu sam ja s puno ljudi, ali iskreno vam kažem da mi je konverzacija uživo postala strana. Protekli vikend Jurja smo službeno predstavili svijetu na krštenju, i susret s obitelji me jako obradovao. Ovih dana i prijatelji će nas početi obilaziti, jer - You gotta see the baaaaby! - i jako se radujem, iako strepim i za Jurjevo zdravlje - nadam se da neće biti poljuljano vrtićkim bolestima koje nose djeca dragih nam ljudi. 


Šećer na kraju. Pečem, mutim, jedem - kolače, bombone, čokolade, kekse. Pečenje kolača me opušta, a isprobavanje novih recepata i isprobavanje ispečenog usrećuje - sve dok u stanu ne posjedujem vagu. YOLO. Preporučujem!

Primjedbe

  1. Opustaju me ovih dana neke slicne stvari.
    1.Jesen kakvu volim, zlatna i suncana i suha. Osjecki parkovi u jesen #ljubav
    2. Glazba. Znam sve nove hitove s Narodnog, onda malo prebacim na Silente, onda na Slavonski pa ukrug. Rano ujutro okrenem na Đoleta. To dok vozim. Doma na youtube, od Ruskog voza do Shallow.
    3. Ucenici. Believe it or not. Skuzila sam da sam im bas draga i to je priceless. I ja njih volim. Nece nikad na Drzavno iz engleskog, ali su pobjednici u ljubaznosti i dobroti srca.
    4. Kava. Crna ko noc. Ne mogu i ne zelim bez nje, pijem iz potrebe i iz gusta.
    5. Produzeni vikend. K'o budali samar.
    6. Vino. Probala ilocki traminac. Nakon onog tvog ilockog, najbolje vino koje sam pila. Malo, jer 22kn deci :)
    7. Mastanje i sanjarenje. Jer...to sam ja. Hopeless daydreamer.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Awwwh zao mi je sto tek sad vidim komentar. Divota! P.S. Nedostaje mi vino :(

      Izbriši
  2. Evo, kad se ponovno propiješ, zapit ćemo se skupa :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...