Preskoči na glavni sadržaj

Tjedni to do list

Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe. 

Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje. 

Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine. 


Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u šetnju s dvoje djece. Nisam sigurna jesam li svoju Caboo nosiljku dobro sklepala, ali beba se ne buni, pa valjda ima nade za mene.


Kava. Lažem si svako malo da ću prestati piti kavu. Da ću kupiti bezkofeinsku. Meh, pa nisam ja čaj-girl, nemam živaca čekati da se čaj ohladi dovoljno da ga popijem - najbolji dio kave i jest popiti ju tek skuhanu rano ujutro. Još ako imate društvo za kavu...


Filmovi i glazba. Jedan od najtežih aspekata roditeljstva je što ne možeš gledati niti slušati što te zanima. Neprestano gledaš Psiće u ophodnji i PJ Mask, i, ne varajmo se, zavoliš dječji TV program, ali ponekad je lijepo pogledati film koji ne uključuje soundtrack s pjesmom Baby shark. Prošli vikend muž i ja smo pogledali u kinu (God bless baka servis) A star is born i još me trese groznica. Bradley Cooper i Lady Gaga divno su prikazali ljubav kakva ponekad jest - uzbudljiva, strastvena, teška, naporna, ali uvijek nježna. Glazba u filmu je predivna - ako Shallow ne dobije Oscara, onda nema pravde u ovom svijetu!

Obitelj. U kontaktu sam ja s puno ljudi, ali iskreno vam kažem da mi je konverzacija uživo postala strana. Protekli vikend Jurja smo službeno predstavili svijetu na krštenju, i susret s obitelji me jako obradovao. Ovih dana i prijatelji će nas početi obilaziti, jer - You gotta see the baaaaby! - i jako se radujem, iako strepim i za Jurjevo zdravlje - nadam se da neće biti poljuljano vrtićkim bolestima koje nose djeca dragih nam ljudi. 


Šećer na kraju. Pečem, mutim, jedem - kolače, bombone, čokolade, kekse. Pečenje kolača me opušta, a isprobavanje novih recepata i isprobavanje ispečenog usrećuje - sve dok u stanu ne posjedujem vagu. YOLO. Preporučujem!

Primjedbe

  1. Opustaju me ovih dana neke slicne stvari.
    1.Jesen kakvu volim, zlatna i suncana i suha. Osjecki parkovi u jesen #ljubav
    2. Glazba. Znam sve nove hitove s Narodnog, onda malo prebacim na Silente, onda na Slavonski pa ukrug. Rano ujutro okrenem na Đoleta. To dok vozim. Doma na youtube, od Ruskog voza do Shallow.
    3. Ucenici. Believe it or not. Skuzila sam da sam im bas draga i to je priceless. I ja njih volim. Nece nikad na Drzavno iz engleskog, ali su pobjednici u ljubaznosti i dobroti srca.
    4. Kava. Crna ko noc. Ne mogu i ne zelim bez nje, pijem iz potrebe i iz gusta.
    5. Produzeni vikend. K'o budali samar.
    6. Vino. Probala ilocki traminac. Nakon onog tvog ilockog, najbolje vino koje sam pila. Malo, jer 22kn deci :)
    7. Mastanje i sanjarenje. Jer...to sam ja. Hopeless daydreamer.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Awwwh zao mi je sto tek sad vidim komentar. Divota! P.S. Nedostaje mi vino :(

      Izbriši
  2. Evo, kad se ponovno propiješ, zapit ćemo se skupa :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...