Preskoči na glavni sadržaj

Post za mlakonje

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme.

Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domjenak na poslu, pisanje stotinu 'to do' popisa, muževa prometna nezgoda. Usred kaosa, gužve i galame, uspjela sam sjesti sama sa sobom na kavu i posložiti misli uz knjigu za koju vjerujem da je napisana upravo za mene.

 

O C. S. Lewisu već sam pisala ovaj mjesec, a nakon Kronika iz Narnije, uzela sam u ruke njegova Pisma starijeg đavla mlađem - bestseler i klasik književnosti u kojem stariji đavao Screwtape kroz pisma savjetuje mlađeg đavla i nećaka Wormwooda i otkriva mu recept za zavođenje ljudi. Ako imate sumnji u svoju vjeru, u Boga, a čovjek ste - imate ih sigurno, pročitajte ovu knjižicu, pročitajte ju nekoliko puta jer ona će vam na duhovit i jednostavan način otkriti sve vaše slabosti, sve one najcrnje, ali i one mlake misli koje ste ikada pomislili. Shvatit ćete da je mlak vjernik najgore što se Crkvi može dogoditi jer đavao najviše voli čovjekovo "vrijeme razvitka" (znate ono kad vas nazivaju zaostalim i zadrtim jer vjerujete u Boga?), čovjekovo samoljublje i samodostatnost, voli čovjekovu površnost i njegovo ukazivanje na mane drugih ljudi, pogotovo onih koji se, sram ih bilo, nazivaju vjernicima, a nisu savršeni, ma voli taj status quo koji vlada u današnje vrijeme.

Malo me ova knjižica potresla, i, poput Novogodišnje noći, natjerala me da u glavi sastavim popis odluka koje, za razliku od gore spomenutog izazova, želim provesti u djelo. Ne želim za svoj nedostatak vremena kriviti druge, želim cijeniti tuđe vrijeme i trud, želim dolaziti na sastanke na vrijeme, želim s radošću napraviti nešto za drugoga, želim biti bezbrižna i želim hrabro govoriti da je to zato jer sam otkupljena, jer imam Nekoga tko brine o meni, pa ja ne moram. Želim moliti, ne usput, ne tiho, nego usredotočeno i glasno. Želim biti dobra majka, svjesna svojih mana, ali uporna u borbi za dobro svog djeteta, želim biti dobra supruga, i svog partnera uvijek staviti na prvo mjesto, čuvati mu leđa. Voljela bih imati čvrste stavove, ali ne toliko da se ne dam promijeniti ni pod koju cijenu. Rado bih da me tuđe lijepe misli i djela oblikuju u boljeg čovjeka. Rado bih da mi je Isus važniji nego što jest. Ne želim biti mlaka i nesigurna, želim biti strastvena u svojoj vjeri i u svom životu. Potrebna je velika vatra da zagrije svijet, i zaista svim srcem želim tako gorjeti, pa makar i izgorjela - jedino tako ću znati da sam živjela.


"Znam da Scrabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru. Ja, međutim, to mišljenje držim pretjeranim. Neprijatelj je svojim pristašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga što on naziva otkupljenjem tako da vjera koja se može razoriti ratom ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja."

"Ono što je počelo kao taština, može polako postati navika. No, kako god ti zahvatio stvar, glavno je da ga dovedeš tako daleko da mu neispunjenje jedne želje, jer tad su njegova ljubav, pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti, izazove očaj."

"Ima vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni i tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san."

"Spolne želje u doba suše i duševne krize razlikuju se od spolne želje pri duhovnom i duševnom zdravlju."

"On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanju. Ne varaj se, Wormwoode! Naša stvar nije nikada u opasnosti tako kao kada čovjek još uvijek, ionako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je iščezao i posljednjih trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša."

Primjedbe

  1. Vjerujem da ćeš naći načina da to ostvariš, baš kao što je ta knjiga pojavila se u pravo vrijeme kada ti je trebala. Želim ti blagoslovljen Božić!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala, i tebi i tvojoj obitelji neka je sretan i blagoslovljen Bozic!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...