Post za mlakonje

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme.

Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domjenak na poslu, pisanje stotinu 'to do' popisa, muževa prometna nezgoda. Usred kaosa, gužve i galame, uspjela sam sjesti sama sa sobom na kavu i posložiti misli uz knjigu za koju vjerujem da je napisana upravo za mene.

 

O C. S. Lewisu već sam pisala ovaj mjesec, a nakon Kronika iz Narnije, uzela sam u ruke njegova Pisma starijeg đavla mlađem - bestseler i klasik književnosti u kojem stariji đavao Screwtape kroz pisma savjetuje mlađeg đavla i nećaka Wormwooda i otkriva mu recept za zavođenje ljudi. Ako imate sumnji u svoju vjeru, u Boga, a čovjek ste - imate ih sigurno, pročitajte ovu knjižicu, pročitajte ju nekoliko puta jer ona će vam na duhovit i jednostavan način otkriti sve vaše slabosti, sve one najcrnje, ali i one mlake misli koje ste ikada pomislili. Shvatit ćete da je mlak vjernik najgore što se Crkvi može dogoditi jer đavao najviše voli čovjekovo "vrijeme razvitka" (znate ono kad vas nazivaju zaostalim i zadrtim jer vjerujete u Boga?), čovjekovo samoljublje i samodostatnost, voli čovjekovu površnost i njegovo ukazivanje na mane drugih ljudi, pogotovo onih koji se, sram ih bilo, nazivaju vjernicima, a nisu savršeni, ma voli taj status quo koji vlada u današnje vrijeme.

Malo me ova knjižica potresla, i, poput Novogodišnje noći, natjerala me da u glavi sastavim popis odluka koje, za razliku od gore spomenutog izazova, želim provesti u djelo. Ne želim za svoj nedostatak vremena kriviti druge, želim cijeniti tuđe vrijeme i trud, želim dolaziti na sastanke na vrijeme, želim s radošću napraviti nešto za drugoga, želim biti bezbrižna i želim hrabro govoriti da je to zato jer sam otkupljena, jer imam Nekoga tko brine o meni, pa ja ne moram. Želim moliti, ne usput, ne tiho, nego usredotočeno i glasno. Želim biti dobra majka, svjesna svojih mana, ali uporna u borbi za dobro svog djeteta, želim biti dobra supruga, i svog partnera uvijek staviti na prvo mjesto, čuvati mu leđa. Voljela bih imati čvrste stavove, ali ne toliko da se ne dam promijeniti ni pod koju cijenu. Rado bih da me tuđe lijepe misli i djela oblikuju u boljeg čovjeka. Rado bih da mi je Isus važniji nego što jest. Ne želim biti mlaka i nesigurna, želim biti strastvena u svojoj vjeri i u svom životu. Potrebna je velika vatra da zagrije svijet, i zaista svim srcem želim tako gorjeti, pa makar i izgorjela - jedino tako ću znati da sam živjela.

"Znam da Scrabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru. Ja, međutim, to mišljenje držim pretjeranim. Neprijatelj je svojim pristašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga što on naziva otkupljenjem tako da vjera koja se može razoriti ratom ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja."

"Ono što je počelo kao taština, može polako postati navika. No, kako god ti zahvatio stvar, glavno je da ga dovedeš tako daleko da mu neispunjenje jedne želje, jer tad su njegova ljubav, pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti, izazove očaj."

"Ima vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni i tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san."

"Spolne želje u doba suše i duševne krize razlikuju se od spolne želje pri duhovnom i duševnom zdravlju."

"On čovjeka ne može toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanju. Ne varaj se, Wormwoode! Naša stvar nije nikada u opasnosti tako kao kada čovjek još uvijek, ionako ne više željom, teži služiti Neprijatelju te promatrajući svemir, iz kojeg mu se čini da je iščezao i posljednjih trag njegove prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša."