Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: prva nedjelja

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, živjeli u miru. Smatram ih velikodušnim i strpljivim ljudima koji znaju da kuknjava nikada nikoga nije nikamo dovela.


A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?

Pa svi to rade, pa zato i ja, to nam je često opravdanje, zar ne? Isprike, isprike... Počeo je advent, i svi mu se raduju, svatko iz svog razloga. Advent u Osijeku, advent u Našicama, advent u Vukovaru, adventu u Đakovu, svaki grad mora se iskazati s lampicama i kobasicama. Moram priznati da mene ti adventi ne oduševljavaju. Lani smo prošetali Tvrđom jednom, i doista ne razumijem one koji putuju u Zagreb ili Beč da bi doživjeli taj famozni advent. Ne morate nikamo ići, advent je tu, u vašoj kuhinji, na vašem radnom mjestu, ako ga priželjkujete. Advent je za mene vrijeme tijekom kojeg se želim osvrnuti na sve svoje slabosti, na sve što je tijekom godine nagrizalo moje srce i pretvaralo me u sebičnu osobu nesposobnu za ljubav i za radost. Jer Božić bi trebao predstavlja radosnu vijest za nas, kršćane - novi radosni početak. Da, i ja volim kuhano vino i francusku salatu, o božićnim kolačićima da ne počnem, ali ne zaboravimo da na Božić slavimo rođendan Onoga tko je dao život za druge, a nije se žalio, nije sam sebe skinuo s križa, nego je mislio na druge, podnio je žrtvu, ali to ga nije učinilo žrtvom, nego pobjednikom. To je za mene bit Božića - radost koja me obuzima kad pustim sve na što me čini ovisnom o materijalnom, o svjetovnom, kad druge stavim ispred sebe, kad dam sve što jesam svom djetetu, svom suprugu, svima koje volim, tj. nastojim voljeti onako kako je Isus volio mene.


Zato, ako ovog prosinca čujete moju svakidašnju jadikovku, slobodno me opalite po glavi. Tavicom, knjigom, torbom, čime god vam je zgodno.

P.S. Slane zvijezdice napravljene su prema receptu moje legice Kristine s bloga Cutie and pie (klik na link) - za preveliku količinu sezama zaslužna je Franka.

Primjedbe

  1. Evo ja ću zakukati kako nisi spomenula Advent u Vinkovcima, a divan jeee :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A joooj pa nemoj zbog toga kukati :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Divan tekst. Najdivniji do sada. I moji su roditelji imali puno teži život od mene, a nikada o tome ne govore. Ja ne kukam o politici i svemu oko sebe, nego samo ono što mi smeta u vlastitom životu. Nekako mi bude lakše kada to izbacim iz sebe.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno <3
      A bude nama lakše možda, ali ne i ljudima oko nas :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...