Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, živjeli u miru. Smatram ih velikodušnim i strpljivim ljudima koji znaju da kuknjava nikada nikoga nije nikamo dovela.
A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?
A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?
Pa svi to rade, pa zato i ja, to nam je često opravdanje, zar ne? Isprike, isprike... Počeo je advent, i svi mu se raduju, svatko iz svog razloga. Advent u Osijeku, advent u Našicama, advent u Vukovaru, adventu u Đakovu, svaki grad mora se iskazati s lampicama i kobasicama. Moram priznati da mene ti adventi ne oduševljavaju. Lani smo prošetali Tvrđom jednom, i doista ne razumijem one koji putuju u Zagreb ili Beč da bi doživjeli taj famozni advent. Ne morate nikamo ići, advent je tu, u vašoj kuhinji, na vašem radnom mjestu, ako ga priželjkujete. Advent je za mene vrijeme tijekom kojeg se želim osvrnuti na sve svoje slabosti, na sve što je tijekom godine nagrizalo moje srce i pretvaralo me u sebičnu osobu nesposobnu za ljubav i za radost. Jer Božić bi trebao predstavlja radosnu vijest za nas, kršćane - novi radosni početak. Da, i ja volim kuhano vino i francusku salatu, o božićnim kolačićima da ne počnem, ali ne zaboravimo da na Božić slavimo rođendan Onoga tko je dao život za druge, a nije se žalio, nije sam sebe skinuo s križa, nego je mislio na druge, podnio je žrtvu, ali to ga nije učinilo žrtvom, nego pobjednikom. To je za mene bit Božića - radost koja me obuzima kad pustim sve na što me čini ovisnom o materijalnom, o svjetovnom, kad druge stavim ispred sebe, kad dam sve što jesam svom djetetu, svom suprugu, svima koje volim, tj. nastojim voljeti onako kako je Isus volio mene.
Zato, ako ovog prosinca čujete moju svakidašnju jadikovku, slobodno me opalite po glavi. Tavicom, knjigom, torbom, čime god vam je zgodno.
P.S. Slane zvijezdice napravljene su prema receptu moje legice Kristine s bloga Cutie and pie (klik na link) - za preveliku količinu sezama zaslužna je Franka.
Evo ja ću zakukati kako nisi spomenula Advent u Vinkovcima, a divan jeee :)
OdgovoriIzbrišiBtw, jesi isla Miu slusati??
IzbrišiA joooj pa nemoj zbog toga kukati :)
OdgovoriIzbrišiDivan tekst. Najdivniji do sada. I moji su roditelji imali puno teži život od mene, a nikada o tome ne govore. Ja ne kukam o politici i svemu oko sebe, nego samo ono što mi smeta u vlastitom životu. Nekako mi bude lakše kada to izbacim iz sebe.
OdgovoriIzbrišiHvala ti puno <3
IzbrišiA bude nama lakše možda, ali ne i ljudima oko nas :D