Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan četvrti

Dora the Explorer je amaterka u usporedbi s našom Frankom. Nisam još upoznala dijete koje toliko uživa promatrati lica ljudi, pa, po uzoru na njih, glumatati. Osim ljudi, interesira ju i sve što raste u zemlji ili je sa zemljom spojeno - od grančice ili opuška ona zna napraviti opće veselje! Nije nju donijela roda, ipak je ona dijete svojih roditelja - koji nisu ludi za ekstremnim sportovima niti za prekooceanskim letovima, ali koji vole vidjeti nešto novo. Pogotovo ako je to nešto novo nama pred nosom.



Budući da nam je Istra često baza ljeti, svako malo otkrijemo neko novo mjesto u njoj. Proteklih godina to su bili Vrsar i Motovun, a ove je red došao na Višnjan. Taj slatki mali gradić, koji ima tek nekoliko ulica i općina je u Poreštini, ima čak i svoju osnovnu i srednju školu, vrtić, banku i poštu, a svjetski je poznat po svojoj Zvjezdarnici Višnjan, nekada smještenoj u samom centru grada, a sada u selu Tičan kraj Višnjana. Nažalost, Zvjezdarnicu nismo vidjeli. Cesta do nje bila je zatvorena, a na kraju obilaznog puta (pet puta dužeg od uobičejenog puta!), dočekala nas je zabrana. Naime, prilazna cesta je očigledno sa svih strana izrovana, i ostavljena. Joj, Hrvatsko, nekada me tako razočaraš.


No, dobro. Kao podsjetnik na Zvjezdarnicu, u gradu se nalazi astronomska sunčana ura (ali ne i upute kako se koristi - za domaću zadaću proučiti sunčane satove za dummies). Kroz općinu Višnjan nekada je prolazila poznata željeznička pruga Parenzana, tzv. "vinska pruga" koja je povezivala Trst i Poreč, a bila je veoma važna za gospodarstvo ovog kraja jer su njome prevozili domaće vino i pršut do većih gradova na prodaju. I danas tim krajem sve vrvi od plodnih vinograda na crvenoj istarskoj zemlji, a okolnim mjestima vladaju prave istarske vile izgrađene od kamena, uz bazen, dakako. Bogat je to kraj, ali nije bogat i sam Višnjan. U samom mjestu vrijeme kao da je stalo, kao da je nekoć ondje sve vrvjelo od života, dok sad većina zgrada, koje su nekoć krasile lijepe škure i lijepe željezne ograde, stoji nijemo, napušteno.






Neću vam previše govoriti o povijesti Višnjana, ta imao je istu sudbinu kao većina mjesta na našoj obali. Vladali su njime svi koji su onuda prošli, a zidom je bio opasan sve do 18. stoljeća. Kao uspomena na to, i danas na ulazu u centar grada stoje vrata s lavom, izgrađena u doba Venecije. Na središnjem trgu nalaze se barokna loža, cisterna s vodom i bunarom, 28-metarski zvonik i župna crkva sv. Kvirika, djeteta mučenika i majke mu sv. Julite, koje naročito štuje pravoslavni narod, građena u neoklasicističkom stilu. Iz barokne lože pruža se predivan pogled na more, a simpatične ulice koje su nas ispratile s trga, pravi su razlog zašto vrijedi zastati u ovom ljupkom gradiću u kojem sam izmučila jednu tetu pekaricu molbom da mi opiše sve prepoznatljive istarske slastice. Izbarala sam naposljetku cukerančiće koji se, nakon pečenja, umaču u malvaziju i šećer i koji su nam popravili gorak okus u ustima koje je ostavilo gubljenje po Vižinadi u potrazi za Tičanom. Valjda je u Hrvatskoj ponekad jednostavnije doći do zvijezda, nego do znamenitosti. Croatia - full of life.












Primjedbe

  1. Awww ja sam rodom iz susjednog mjesta Kaštelira. Možda ste onuda prošli. Drago mi je da ste odlučili istražiti moj kraj ❤ *Vižinada

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...