Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan četvrti

Dora the Explorer je amaterka u usporedbi s našom Frankom. Nisam još upoznala dijete koje toliko uživa promatrati lica ljudi, pa, po uzoru na njih, glumatati. Osim ljudi, interesira ju i sve što raste u zemlji ili je sa zemljom spojeno - od grančice ili opuška ona zna napraviti opće veselje! Nije nju donijela roda, ipak je ona dijete svojih roditelja - koji nisu ludi za ekstremnim sportovima niti za prekooceanskim letovima, ali koji vole vidjeti nešto novo. Pogotovo ako je to nešto novo nama pred nosom.



Budući da nam je Istra često baza ljeti, svako malo otkrijemo neko novo mjesto u njoj. Proteklih godina to su bili Vrsar i Motovun, a ove je red došao na Višnjan. Taj slatki mali gradić, koji ima tek nekoliko ulica i općina je u Poreštini, ima čak i svoju osnovnu i srednju školu, vrtić, banku i poštu, a svjetski je poznat po svojoj Zvjezdarnici Višnjan, nekada smještenoj u samom centru grada, a sada u selu Tičan kraj Višnjana. Nažalost, Zvjezdarnicu nismo vidjeli. Cesta do nje bila je zatvorena, a na kraju obilaznog puta (pet puta dužeg od uobičejenog puta!), dočekala nas je zabrana. Naime, prilazna cesta je očigledno sa svih strana izrovana, i ostavljena. Joj, Hrvatsko, nekada me tako razočaraš.


No, dobro. Kao podsjetnik na Zvjezdarnicu, u gradu se nalazi astronomska sunčana ura (ali ne i upute kako se koristi - za domaću zadaću proučiti sunčane satove za dummies). Kroz općinu Višnjan nekada je prolazila poznata željeznička pruga Parenzana, tzv. "vinska pruga" koja je povezivala Trst i Poreč, a bila je veoma važna za gospodarstvo ovog kraja jer su njome prevozili domaće vino i pršut do većih gradova na prodaju. I danas tim krajem sve vrvi od plodnih vinograda na crvenoj istarskoj zemlji, a okolnim mjestima vladaju prave istarske vile izgrađene od kamena, uz bazen, dakako. Bogat je to kraj, ali nije bogat i sam Višnjan. U samom mjestu vrijeme kao da je stalo, kao da je nekoć ondje sve vrvjelo od života, dok sad većina zgrada, koje su nekoć krasile lijepe škure i lijepe željezne ograde, stoji nijemo, napušteno.






Neću vam previše govoriti o povijesti Višnjana, ta imao je istu sudbinu kao većina mjesta na našoj obali. Vladali su njime svi koji su onuda prošli, a zidom je bio opasan sve do 18. stoljeća. Kao uspomena na to, i danas na ulazu u centar grada stoje vrata s lavom, izgrađena u doba Venecije. Na središnjem trgu nalaze se barokna loža, cisterna s vodom i bunarom, 28-metarski zvonik i župna crkva sv. Kvirika, djeteta mučenika i majke mu sv. Julite, koje naročito štuje pravoslavni narod, građena u neoklasicističkom stilu. Iz barokne lože pruža se predivan pogled na more, a simpatične ulice koje su nas ispratile s trga, pravi su razlog zašto vrijedi zastati u ovom ljupkom gradiću u kojem sam izmučila jednu tetu pekaricu molbom da mi opiše sve prepoznatljive istarske slastice. Izbarala sam naposljetku cukerančiće koji se, nakon pečenja, umaču u malvaziju i šećer i koji su nam popravili gorak okus u ustima koje je ostavilo gubljenje po Vižinadi u potrazi za Tičanom. Valjda je u Hrvatskoj ponekad jednostavnije doći do zvijezda, nego do znamenitosti. Croatia - full of life.












Primjedbe

  1. Awww ja sam rodom iz susjednog mjesta Kaštelira. Možda ste onuda prošli. Drago mi je da ste odlučili istražiti moj kraj ❤ *Vižinada

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...