Tridesete su nove tridesete

Sutra ću navršiti tu strašnu 30. godinu svog života. Svi je se boje, jer predstavlja ulazak u četvrto deseteljeće (čitaj: korak do posljednjeg pomazanja). A ja?

Nekako sam si ovaj tjedan sva bitna zbog te tridesete - sada ću napokon postati zrela, samosvjesna (još kad bih u potpunosti znala što to znači) i mudra žena. OK, možda mi neki dijelovi tijela vise više nego prije pet rođendana, i možda su bore pred vratima, ali još uvijek se ugodno osjećam s tom tridesetom - privilegija je biti u njenom društvu, pogotovo kad uzmem u obzir da sam do sada ostvarila sve što sam željela.

Svaka žena ima snove o sebi, zamišlja ženu koja će postati do tridesete - neke priželjkuju veću plaću ili titulu, neke žele vrhunske krpice, neke žele slobodu i putovanja, ja samo želim uvijek biti zadovoljna s onim što imam. Možda bi me neki opisali kao nimalo ambicioznu osobu, ali doista želim biti sretna u ovom trenutku, jer vjerujem da čovjeka mogu napatiti one neuslišane molitve. No, tanka je granica između sanjarenja i nezadovoljstva postojećim, zar ne?

Postoji stotinu članaka na temu što bi žena trebala do tridesete godine - imati bar jednog bad boya, svoj signature parfem, solidan životopis, režim njege kože, nekoga tko će ju maziti i paziti. Do sada sam puno toga naučila (iako mi se ponekad čini da sam još uvijek u nekom dvadesetitreća-godina-state-of-mind-u) - kako oprostiti, ali kako se i ispričati, kako prihvatiti druge takve kakvi jesu, kako posložiti prioritete, birati svoje bitke i odustati od ljudi koji nemaju vremena za mene (to mi je nekada bilo nešto najteže za učiniti). Još uvijek radim na tome da naučim prihvatiti kompliment (uvijek zvučim kao da se opravdavam, i nervozna sam čim uvidim da me netko odmjerava/ocjenjuje), riješim frustracije sama sa sobom (a ne istresem se na divnog muža kojeg znam da nisam zaslužila), postanem elegantna (lijena sam za hodati u štiklama, a novac radije potrošim u antikvarijatu, nego na krpice), pobrinem se o svom zdravlju (hm, odakle krenuti?), uštedim nešto novca za crne dane (čim krenem sa štednjom, uvidim da su crni dani - ovdje), i prije svega, da prestanem planirati i uživam u trenutku - ta život me do sada dovoljno puta poučio da se najbolje stvari dogode iznenada, bez planova i često u situacijama koje se čine bezizlaznima. Često se snaga žene pronalazi u strpljenju, a ne u sirovoj ambiciji.

Wow, trideset godina! Daleko sam dogurala od djevojčice koja je po ulici igrala gume, koja je plakala zbog jedinice iz dijeljenja dvoznamenkastih brojeva, koja se bojala prvog poljupca i koja je uvijek kasnila kući i vodila zbog toga bitke s mamom i tatom. Često sam se bojala - loših rezultata, razočaranja, napuštanja, neizvjesnosti, ali nisam se nikada bojala sebe, čak ni u svojim najsamotnijim ili najgorim izdanjima. To želim svim ženama, bile u dvadesetima, tridesetima ili pedesetima - da budu sebi - ne najbolje (to bi bilo preegocentrično), ali ugodno društvo, i da uživaju u svakoj minuti druženja.