Preskoči na glavni sadržaj

Pepeljugin dan

Otkad je svijeta i vijeka...dobro, pretjerujem malo - ali, otkad je Carrie Bradshaw u svojim manolicama prošetala TV ekranima diljem svijeta, kolumne su postale omiljena ženska forma. Prije nje kolumna je bila dosadna rubrika u novinama u kojoj se prečesto laprdalo o politici, a ona ju je popularizirala pičući kolumne o temi koja sav svijet podjednako interesira - o seksu.

Znam, možda nije prikladno pisati o zbirki kolumni Tene Štivičić, koja voli popljuvati i Crkvu, između ostalog, na Pepelnicu, ali baš mi se ovih dana njena knjiga, ironije li - naslova Pepeljugino maslo - našla u ruci. Na stranu s Teninim stavom o crkvenim običajima, zadržimo se na njenoj optužbi protiv sirote Pepeljuge, junakinje mnogih žena - a sve to u ime emancipirane Carrie Bradshaw i kompanije.


Tena Štivičić hrvatska je dramaturginja koja je još kao studentica za dramu Nemreš pobjeć od nedjelje dobila nagradu Marina Držića, kao stipendistica je bila u Švicarskoj, da bi naposljetku magistrirala u Londonu, gdje sada i živi i stvara. Iznimno talentirana i obrazovana je to žena koja na najjednostavniji mogući način uspjeva doprijeti do naših ženskih srdaca. U svojoj zbirki kolumni, koje su objavljivane u časopisu Zaposlena i tjedniku Telegram, na duhovit način progovara o današnjim super snažnim ženskim likovima koji nam ipak nisu uzor, o školarkama koje žele stipendiju, o vajazzlingu, pocuričenju žena, starenju, o tome kako je Bridget Jones poslala u p* materinu i dr., utvrđujući jednu činjenicu - sve želimo isto.

"Kad se sve svede na svoju osnovu, ispostavlja se da je ono što tražimo uvijek zapravo isto. Nešto malo smisla da te vodi kroz život netko tvoj s kojim će se produljiti vrsta. Malo mira, možda i malo priznanja iz plemena, da nas netko potapša po ramenu s vremena na vrijeme. Malo užitka tu i tamo. I da ne umreš sam."


"Sve je to upakirano u sumnjivi celofan ženske snage, seksualne moći i samopouzdanja. Još jedna stvar koja nam može pomoći da se osjećamo više seksi i da u svom seksualnom životu što potpunije uživamo. Jer to je, naime, bez kompleksne pripreme, nemoguća misija. Da vam slučajno ne padne na pamaet upustiti se u seksualnu igru spontano, a da niste provjerili što je naraslo, procurilo, provirilo i je li sve ostrugano, očerupano, dezinificirano i naparfimirano."


Ova ružičasta knjižica, koju se pročita uz jednu kvalitetnu kavu - jer Tena je sasvim ugodno društvo, savršen je poklon za sve pink ladies out there - za vaše majke, sestre, prijateljice i kolegice - sve one s kojima ćete rado proslaviti svoje bivanje ženom, bilo to na 8. mart, ili - svakoga dana.

 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više